Političari u Crnoj Gori koji su svojevremeno bezrezervno i bezumno podržavali Miloševića i njegove u zločinačkom poduhvatu iza kojih su ostale unesrećene porodice svih nacija i vjera, i skrivene masovne grobnice (hladnja- če pune leševa albanskih civila i srpskih vojnika da ne zaboravimo), nastavljaju svoju licemjernu misiju. Odabrali su, logično i predvidljivo, da svoj vrlo krnji sastanak ,,legitimnih narodnih predstavnika“ koji su to postali na ,,nelegitimnim“ oktobarskim izborima, upravo Murino, mjesto slučajne nesreće i pogibije nevinih tokom NATO intervencije 1999.
Lako im je bilo odabrati: samo je jedno Murino u Crnoj Gori. Da je bilo po njihovom i da im je moglo biti, cijela bi Crna Gora bila tih mjeseci zavijena u crno. Da se njihova politika pitala - bilo bi bombardovanja na sve strane, i po mostovima, i po lukama, po sakrivenim radarima i vojnim instalacijama, pa bi slučajnih žrtava i nesreće bilo mnogo, mnogo više.
Ovako, ostaje im Murino, da seire, izmijevaju zube, izigravaju mučenike i zaštitnike naroda, da periodično liju krokodilske suze, promovišu patriotska osjećanja za druge zemlje i izigravaju pravovjerne sljedbenike ideologije i politike koja je, direktno i posredno, unesrećila cijelu nekadašnju Jugoslaviju. Besramno soljenje rana nevinih murinskih žrtava se tako pretvara u obrazac za dugoročni politički projekat, okrenut protiv svih u Crnoj Gori i protiv Crne Gore kao cjeline i jedinstvene zemlje. Nema tu sreće. (Da ne zaboravimo: takvo politikanstvo je upereno i protiv interesa samih Murinjana, kao i njihovih komšija, uz i niz Limsku dolinu. Oni zaslužuju pažnju političke i ukupne javnosti ne samo zbog tog tragičnog slučaja, već, mnogo više, zbog zatomljenih i zaboravljenih potencijala tog lijepog kraja, baš kao i cijelog crnogorskog Sjevera.)
Dok je predstavljanje anti-Zapadnih literarnih pokušaja lidera DEMOS-a, prije četiri godine, upravo na Murinu, predstavljalo vid političkog lešinarenja i poduhvat vrijedan prezrenja, skup izabranih poslanika iz redova Demokratskog fronta, uz ipak iznenađujuću nazočnost g. Damjanovića, znači nastavak hoda te političke frakcije u Crnoj Gori niz istorijsku slijepu ulicu. Njihova najava da će neki novi, budući sastav crnogorskog parlamenta raspisati referendum protiv mrske im Alijanse je, zapravo, dobar znak. To je priznanje da sada niti znaju, nit’ umiju, niti su sposobni da učine bilo što smisleno i efikasno kako bi spriječili ulazak naše zemlje u Sjevernoatlantski savez. Nemaju rješenje - bar ne ono zakonito, demokratsko, civilizovano i mirno.
Revolucionarne, odnosno, kako njima više priliči, kontrarevolucionarne mjere i nasilni pokušaji nisu više tako primamljivi, naročito ne poslije oktobarskog iskustva koje će dobiti sudski epilog. Da postoji stvarna podrška i raspoloženje - lako bi to oni.
Zato je skup u Murinu bio sastanak pobornika ideje koji uspješno rade na radikalizaciji i marginalizaciji - i sebe kao političara i političkog nazora kojeg predstavljaju. U tome im ne treba smetati. Samo neka tako nastave, učestvujemo u žalosti!
Ono što posmatraču neće promaći - jeste upadljivo odsustvo sa sesije u Murini ostalih nezadovoljnika i mrzovoljnika sa crnogorske političke scene, koji u neveselom raspoloženju dočekuju naše pristupanje Alijansi.
Ta očekivana apstinencija ukazuje da njima - opet: logično i očekivano - odgovara ekstremizacija i automarginalizacija Demokratskog fronta i njihovih satelita. Ko će najviše profitirati od ovog političkog raslojavanja nije lako predvidjeti, mada su šanse mlađih lidera, po prirodi stvari, izglednije od perspektive ovih koji godinama gube izborne trke i promovišu knjige protiv Alijanse baš u nesrećnom Murinu. Po ulasku u NATO, Crnoj Gori sljeduju promjene, sa crnogorske i demokratske strane. Za to će biti potrebno mnogo znanja i strpljenja, opreza i odlučnosti. Nezavisnost i NATO članstvo su okvir za promjene, ali i vrijednosti koje treba sačuvati. Jedno je izvjesno: u tom delikatnom poduhvatu treba poželjeti uspjeh saveznicima crnogorskih nacionalnih i državnih interesa.
Jer - neće im biti lako.
Pobjeda
