Fotografija Ljuba Čupića pred bajonetima na gubilištu nije jedini ili makar prvi portret iz Crne Gore koji je svijetu dragocjen. Arhiva Kongresne biblioteke u Vašingtonu čuva lik jedne podgoričke djevojčice iz 1920. godine. Zna se mnogo o siročetu, čija se fotografija nalazi u brižno čuvanoj dokumentaciji. Ili sasvim dovoljno, iako se djevojčici ne zna imena.
Pukovnik Frederik Kepel bio je direktor Američkog crvenog krsta, koji je dvadesetih godina prošlog vijeka imao važnu misiju na našim prostorima. U teškim poslijeratnim godinama gladi, epidemija influence prijetila je užasom koji je bio srazmjeran prethodnim razaranjima. Kepel je pred kraj misije ostao zatečen ljepotom plavokose crnogorske djevojčice, jedne od tridesetak siročadi koja su se tada krila u pećinama na obalama Ribnice i Morače.
Kulturno blago
Kepelov zapis u dokumentaciji koja prati fotografiju je opširan i precizan. Otkriva da su siročići zaslugom Američkog crvenog krsta prebačeni u školu koju je ova institucija osnovala na Cetinju. Pukovnik piše da su djeci obezbijeđeni smještaj, redovni obroci i njega, kao i nastava engleskog jezika. Na dan kada su djeca preseljena iz Podgorice na Cetinje nastala je fotografija plavokose djevojčice.
Fotografija pod nazivom „Grešno siroče“ objavljena je u januarskom izdanju časopisa Američkog crvenog krsta, koji se u Kongresnoj biblioteci smatra kulturnom baštinom. U ratnim i poslijeratnim vremenima, ovaj list bio je jedan od osnovnih izvora informacija o Amerikancima sa borbenih linija i iz razorenih područja.
Čak 60 dokumenata u onlajn arhivi Kongresne biblioteke vezano je za ovaj period i misiju u Podgorici. Među njima je, na perfektnom engleskom jeziku, napisano pismo jedne štićenice, koja je uputila riječi zahvalnosti na tutorstvu i njezi odlazećoj američkoj časnoj sestri. Potpisala ga je Olga Stojović 20. maja 1921. godine.
Povratak kući
O umjetničkoj ljepoti fotografije besmisleno je govoriti. Pogled jednog djeteta umornih i gladnih očiju, sa iskustvom rata, straha i borbe za goli opstanak, prodire dublje od riječi. Jedna ovakva fotografija, stara 97 godina, govori više od svih istorijskih istina.
Ovakav pogled djeteta mora biti opominjući. Na primjer, kako to da se jedna ovakva fotografija i niz dokumenata vezanih za naš prostor i istoriju može pronaći na sajtu Kongresne biblioteke u Vašingtonu, ali ne i u nekom domaćem arhivu? Ovi primjeri i priče samo govore u prilog tome koliko je potrebna temeljna digitalizacija i jačanje dostupnosti materijala u domaćim arhivima. Oni kriju dragocjeno blago. Jedan od boljih dokaza je Pobjedina arhiva - 72 godine naših dana.
Dok se nešto ne promijeni, ostaju nam rijetki momenti kao što je ovaj slučajni sudar sa pogledom jednog siročeta od prije 97 godina, baš odavde, iz Podgorice. Susret magičan, poput povratka umornog i tihog pukovnika Aurelijana Buendije u Markesovoj knjizi „Sto godina samoće“... Konačno je stigla kući.
Stojan STAMENIĆ, Objektiv
