Prvi film koji je američki predsjednik Donald Tramp pogledao kada je stigao u Bijelu kuću bila je Piksarova animacija „Finding Dory“. Kada se završilo ostvarenje o ribici koja traga za porodicom u zagađenom moru, Tramp je pozvao Južnu Koreju i oborio dugo pripremani svjetski sporazum o očuvanju životne sredine!
Ovu objavu, koju je pres-sekretar Bijele kuće Šon Spajser iznio pred javnost bez mrve stida, Njujork tajms nazvao je „ironijom decenije“. Bio je previše blag. Ma kakva ironija... Ovo je užas postmoderne!
Borbena linija
Jedna od prvih vijesti sa početka Trampovog mandata je opomena koja pokazuje koliko se u modernom vremenu svaka ideja, čak i najplemenitija, može izopačiti, izokrenuti i interpretirati onako kako to odgovara političkom momentu. Nije to ništa novo. Čak je i korisno, zato što u fokus stavlja i otvara važna pitanja.
Da li uopšte jedno umjetničko djelo, konkretno film, igrani ili dokumentarni, može (više) ojačati borbu za zaštitu životne sredine? Mogu li umjetnici biti na prvoj borbenoj liniji za spašavanje planete? Važno je razmišljati o tome i pokušati pronaći odgovor, makar danas, 22. aprila kada se širom svijeta obilježava Dan Zemlje.
Filmska umjetnost je prešla dug put od prvog ostvarenja u istoriji sa prirodom u fokusu „Roosevelt in Africa“ (1910), u kom jedna od najvažnijih istorijskih figura prošlog vijeka sasvim ponosno i bezbrižno lovi rijetke živuljke u džungli.
Izgradnja temelja
Listu važnih filmova o borbi za zaštitu prirode valja početi od naslova koji su napravili revoluciju. „Serengeti Shell Not Die“, opominjući dokumentarac iz 1959. godine, djelo je Majkla Gržimeka. Prati borbu afričkih životinja koje su ukliještene između divljih grabljivica i nesavjesnih lovaca. Film je mnogo uticao na to da priča o afričkom krivolovu prvi put stigne do Ujedinjenih nacija.
Ranije nijesu postojali ovakvi dokumentarci, u kojima pažljivo, dugo i mukotrpno snimana životinja postaje glavni junak, skoro kao i sama priroda. „Serengeti“ je udario temelj na kom su se podigli filmovi „Winged Migration“ (2001), „March of the Penguins“ (2005) i serijal „Planet Earth“ (2006).
Megapopularni filmovi kao što su „Happy Feat“ i „,WALL-E“ jesu važni zato što su uspjeli da osvijeste planetu o tada manje interesantnim temama - problemu prekomjerenog ribarstva i nedovoljnoj reciklaži. Dragocjeni su zbog toga što se ne zaustavljaju samo na zabavi, već emotivno dotiču i čine da važne teme osjetimo lično. To je jako važno u eri blokbastera koji od „dušebrižništva“ za životnu sredinu prave loše popare – jeftine melodrame koje lako zarađuju milione.
Moderni primjeri
S druge strane, mnogo je i dobrih primjera koji pokazuju da u eko-niši ima više nego dovoljno manevarskog prostora za autore, i to ne samo za podizanje svijesti, nego i za originalno umjetničko djelo. Ne govorimo samo o nezavisnom filmu, već i o mejnstrimu, što pokazuje već pomenuti „WALL-E“, u kom mlohavi i zabavom najedeni ljudi žive daleko od planete, jednih drugih i sebe. Još bolji animirani primjer je Mijazakijev „Princess Mononoke“. Magična bajka istovremeno je ep o sudaru prirode i tehnologije, koji pokazuje da plemenita Zemlja može uzeti zastrašujuće lice u momentu kada je bahato napadnemo.
Moderni primjeri vrsnih lekcija o važnosti čuvanja Zemlje jesu rijetki u komercijalnom filmu današnjice, naročito kada se u obzir uzmu brojni primjeri iz prošlosti. Na primjer, remek-djelo neonoara, detektivska priča „Chinatown“ Romana Polanskog sa Džekom Nikolsonom i Fej Danavej u pustinji Los Anđelesa. Ili distopijska vizija bliske budućnosti u filmu „Soylent Green“ Ričarda Flajšera, gdje Čarlton Heston raskrinkava zločin u kompaniji koja je zadužena za distribuciju rijetkih zaliha hrane u glavnom svijetu.
Uspjele inicijative
Konačno, na Dan planete, treba da se prisjetimo i filmova koji su učinili mnogo više od prostog „podizanja svijesti“ publike. Takav je „Sharkwater“, dokumentarac koji istražuje ilegalni lov na ajkule, vrstu kojoj prvi put prijeti istrebljenje. Film je neočekivano ispraćen jakom kampanjom na Fejsbuku, Jutjubu i Majspejsu, a vlade Japana, SAD i više karipskih i azijskih zemalja su njegovom zaslugom pokrenule prve akcije u ovom polju. Ove godine izlazi drugi dio, „Sharkwater: Extinction“, u kom reditelj i aktivista Rob Stjuart nastavlja da nas upozorava da smo svi saučesnici velikog, neoprostivog masakra ako ne učinimo ništa da spasimo ajkule.
Kreatori filma „Blue Vinil“, dokumentarca o štetnosti polivinil hlorida, uspjeli su da jakom kampanjom od vrata do vrata ubijede brojne velike kompanije da ovu materiju izbace iz svojih proizvoda.
Naravno, mnogo je više slučajeva poput dokumentarca „The Cove“, čija inicijativa nije uspjela da zaustavi istrebljivanje delfina u vodama oko Japana.
Ipak, čak i ovakvi slučajevi svjedoče da umjetnost i borba za planetu mogu i moraju da idu ruku pod ruku. I pokazuju da ne treba da tražimo mane čak ni strogo komercijalnim projektima koji pogonsko gorivo crpe iz imena slavnih ličnosti, poput bivšeg američkog potpredsjednika Ala Gora („An Inconvenient Truth“) ili Leonarda Dikaprija („The 11th Hour“). I njih treba da posmatramo kao na čuvare plamena u velikoj borbi.
Front se sužava. Iz godine u godinu postajemo sve svjesniji da je sjenka poraza nad nama. Filmovi su tu da nas podsjete da sami sebe možemo poraziti.... Stojan STAMENIĆ
Banalni milioneri
Loših primjera petljanja sa eko-temama je mnogo - od serije praznih hitova o prirodnim katastrofama poput „The Day after Tomorrow“ i „2012“ (globalno zagrijavanje) do famoznog „Avatara“ Džejmsa Kamerona. Film koji je zaradio nevjerovatne tri milijarde dolara, najuspješniji u istoriji, tek je banalizovana priča o ugroženoj prirodi i dalekom, drevnom narodu. Čak je i opasna, zato što se na kraju nasiljem odgovara na nasilje, a modusa za pomirenje nema.
FOTO: mubi.com / independent.co.uk / moviemezzanine.com / amazon.com / sharkwater.com
