Piše: mr Angelina ŠARANOVIĆ
Administrativni odbor Skupštine Crne Gore 26. saziva, na sjednici održanoj 13. februara 2017. godine, saglasno Ustavu Crne Gore, Zakoniku o krivičnom postupku i Poslovniku Skupštine Crne Gore, je razmotrio zahtjev specijalnog državnog tužilaštva za odobrenje za krivično gonjenje i određivanje pritvora protiv Andrije Mandića i Milana Kneževića, poslanika u Skupštini Crne Gore. Odbor je u okviru nadležnosti, poštujući proceduru u potpunosti, predložio Skupštini donošenje odluke na sjednici prvog vanrednog zasijedanja Skupštine Crne Gore u 2017. godini, koja je održana 15. februara 2017. godine.
Dana 15. februara, Skupština Crne Gore je donijela Odluku o davanju odobrenja za ukidanje imuniteta i određivanje pritvora, na osnovu Predloga Administrativnog odbora.
Predsjednik Administrativnog odbora, istog dana, oglasio se saopštenjem na sajtu Skupštine Crne Gore tvrdeći da je cjelokupan postupak odlučivanja Skupštine Crne Gore po zahtjevu Specijalnog državnog tužilaštva sproveden na zakonit način, u potpunosti u skladu sa pozitivnim propisima, a da svaka druga interpretacija predstavlja najgrublji vid političke manipulacije.
Andrija Mandić i Milan Knežević, podnijeli su Ustavne žalbe sa zahtjevom da se obustavi izvršenje Odluke Skupštine o davanju odobrenja za njihovo krivično gonjenje i određivanje pritvora zbog, kako je obrazloženo, povrede prava na pravni lijek koje je zajamčeno Ustavom.
Ustavnom žalbom se, između ostalog, traži da Ustavni sud ukine Odluku Skupštine Crne Gore o davanju odobrenja za krivično gonjenje i određivanje pritvora i da naredi privremenu mjeru obustave izvršenja te odluke Skupštine Crne Gore, do odlučivanja Ustavnog suda u ovoj stvari. „Kako je u parlamentu Crne Gore na nelegalan i skandalozan način skinut imunitet članu Predsjedništva Demokratskog fronta (DF) Andriji Mandiću i njegovom kolegi Milanu Kneževiću, Mandić je Ustavnom sudu podnio Ustavnu žalbu u kojoj se navode pravni fakti i argumenti da je taj postupak od trenutka pokretanja, pa sve do donošenja odluke u Skupštini, bio apsolutno pravno nevaljan i da iz tog razloga ne može da proizvodi nikakve pravne posljedice”, kaže se u saopštenju NOVE. Koji su to „pravni fakti“ i „argumenti“ se ne navodi.
„Posebno je istaknuta i činjenica da su zbog nezakonitog postupanja u ovom procesu podnijete krivične prijave VDT-u, protiv Ivana Brajovića, kao predsjednika Skupštine i Luidj Škrelje, kao predsjednika Administrativnog odbora, zbog osnovane sumnje da su u postupku ukidanja imuniteta, izvršili krivična djela zloupotreba službenog položaja i falsifikovanjeslužbene isprave“, kaže se u saopštenju DNP-a.
Činjenice:
Prvo: Ustav Crne Gore, članom 86 propisuje da poslanik uživa imunitet. Ustavotvorac je, narednim stavovima istog člana objasnio kakav imunitet poslanik uživa, odnosno šta znači „uživa imunitet“.
Stavom dva navedenog člana izričito je navedeno da poslanik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili pritvoren za izraženo mišljenje (ili glasanje) u vršenju svoje poslaničke funkcije. Radi se o kategoriji apsolutnog imuniteta tj. o apsolutnoj neodgovornosti za iznijeto mišljenje i glasanje kao i o potpunoj zaštiti poslanika prilikom obavljanja poslaničke dužnosti. Smisao ove kategorije imuniteta je zaštitaslobode izražavanja u Skupštini.
Od apsolutnog imuniteta poslanik ne može odstupiti ni odustati i on, u izvjesnom smislu, nastavlja da postoji i nakon završetka poslaničkog mandata, jer se lice, koje više nije poslanik, ne može pozvati na odgovornost zbog iznijetog mišljenja.
Stavom tri propisano je da se protiv poslanika ne može pokrenuti krivični postupak, niti odrediti pritvor bez odobrenja Skupštine, osim ako je zatečen u vršenju krivičnog djela za koje je propisana kazna u trajanju dužem od pet godina zatvora. Ovdje se pak radi o relativnom imunitetu tj. o nepovredivosti poslanika do odluke Skupštine da se protiv njega može voditi postupak ili odrediti pritvor. Ova kategorija imuniteta je relativna jer „zavisi“ od odobrenja koje Skupština daje odlukom. Uz to „nedodirljivost“ poslanika je izričito izuzeta u slučaju da je zatečen u vršenju krivičnog djela. Ustav i tada „traži“ da je za krivično djelo propisana kazna zatvorom u trajanju dužem od pet godina. Ne samo teorijsko, već i praktično je pitanje da li se ova kategorija imuniteta odnosi i na period nakon završetka poslaničkog mandata. Da li se npr. može krivično goniti lice za krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti ako nije istekao rok zastarjelosti gonjenja, a gonjeni nije više poslanik?
Da li će Skupština dati odobrenje za ukidanje imuniteta poslaniku, faktički zavisi od kredibiliteta zahtjeva koji upućuje onaj ko je ovlašćen da takvo odobrenje traži, u ovom slučaju Specijalno državno tužilaštvo.
Drugo: Ustav, odredbom da se ne može se pokrenuti krivični postupak, niti odrediti pritvor, bez odobrenja Skupštine,ostaje vjeran načelu podjele vlasti, pa posredno implicira ko može, od Skupštine tražiti odobrenje za krivično gonjenje i određivanje pritvora – samo organi nadležni za takva postupanja.
Treće: djelotvoran pravni lijek može se upotrijebiti samo, u ovom slučaju, u krivičnom postupku, pa nije logično pozivanje na povrede prava na pravni lijek koje je zajamčeno Ustavom.
Četvrto: Podnošenjem ustavne žalbe, dvojica poslanika su:
ili priznali da su iscrpli djelotvorna pravna sredstva na koja su imali pravo u skladu sa zakonom, uključujući i djelotvorna i vanredna pravna sredstva i druga posebna pravna sredstva koja mogu dovesti do izmjene pojedinačnog akta u njihovu korist, ili
dokazali da pravno sredstvo na koje imaju pravo u konkretnom slučaju nije ili ne bi bilo djelotvorno.
Pitanje je koja su to „djelotvorna pravna sredstva na koja su imali pravo u skladu sa zakonom“, s obzirom da se ona mogu podnositi samo u krivičnom postupku. Ukidanje imuniteta jeste ustavna materija (materiae constitutalis), ataj institut omogućava vođenje postupka i tek je tokom tog postupka moguće upotrijebiti „djelotvorna pravna sredstva“.
Kako podnošenje ustavne žalbe ne odlaže izvršenje skupštinske Odluke, a predviđeno je da Ustavni sud mora odlučiti u roku od 18 mjeseci od dana kada je pokrenut postupak pred tim sudom (ako pokrene postupak), ima dovoljno vremena da se podsjetimo i nekih stavova Suda za ljudska prava. Naime, „pravo na pravičnu raspravu, mora biti tumačeno u smislu načela vladavine prava, čiji je jedan od osnovnih aspekata i načelo pravne sigurnosti, koji zahtijeva da sve stranke u postupku treba da imaju efikasan pravni lijek koji im omogućava da ostvare svoja građanska prava.“Isto tako pravo pristupa sudu je sastavni dio prava na pravično suđenje.
Izražavam mišljenje da je u krivičnom postupku, čije je vođenje odobreno, moguće upotrijebiti djelotvorna pravna sredstva i da tek ukoliko ne bude ispoštovano pravo na pravično suđenje, ustavna žalba ima smisla. (Autorka je magistarka prava)
