Nakon „Božičnog ustanka“, publika Gradskog pozorišta odnedavno može da vas gleda u novoj lutkarskoj predstavi „Romeo i Julija“. Šta je bilo zahtjevnije, igrati sa lutkama ili oživjeti u TV formi istrgnutu stranicu istorije?
“Jednako zahtjevno i jednako izazovno. A najpribližnije je poređenju dvije sportske discipline obje su sa loptom, jedno je odbojka, a drugo, recimo, vaterpolo… Šalu na stranu, donekle je teže bilo igrati Nika Božova, jer na jednom takvom snimanju nema baš mnogo prilike i vremena za građenje lika. Pritisak je veliki, a vremena malo i u svega nekoliko kadrova glumac mora da „eksplodira“ i pruži sve od sebe. To podrazumijeva jako dobru pripremu, koncentraciju, traži da znaš sve finese lika, sve njegove motivacije i emocije kako bi u kratkom kadru mogao da dođeš do izražaja. Meni je to bilo teže, ali jednako zahtjevan je i rad sa lutkama, pogotovo u djelu velikana kakav je Šekspir. Tu je trebalo sroditi se sa lutkom-maskom, slomiti stih, paziti da se svaka riječ čuje i razumije, da monolog koji traje ne ispadne recitatorski..”.
Pored glumačkog umijeća, plijeni prirodnost kojom ste dočarali suštinu Nika Božova, čovjeka tog sad već dalekog vremena. Odakle ste crpili inspiraciju?
“Gradeći lik Nika do sta sam razmišljao o svojoj familiji, o đedu koga nijesam ni upoznao, o babi koja je bila iz Cuca, o njihovom odnosu prema životu, stavovima, naglascima kojim su govorili… Ljudi toga vremena, a trudio sam se da to prenesem kroz lik Nika, mnogo manje su se libili emocija nego što mi to danas radimo, iako se možda tako ne čini na prvi pogled. Oni nijesu imali mnogo toga u životu i znali su kad i za što treba ‘ginuti’. U današnjem digitalnom dobu, kroz ponudu i izbor svega i svačega, mi biramo da budemo hladni, rezervisani, zatvoreni, otuđeni… Ali, kada se baviš glumom i kada ti dopadne karakter kakav je Niko, ne možeš da razmišljaš iz ugla današnjeg. Iako nijesam bio u prilici da igram istorijsku ličnost, mislim da bih je gradio upravo na temeljima na kojima sam izgradio i lik Nika Božova. Scenario i put tog karaktera, sve ono što proživljava i nosi u emotivnom smislu, osnova je, čini mi se, i za građenje bilo koje istorijske ličnosti”.
Pored „Božićnog ustanka“, šira publika zna vas i kao Aleka iz „Budve na pjeni od mora“, a oni koji idu u pozorište upoznali su vas kroz niz uloga u predstavama CNP-a, Zetskog doma, Hercegnovskog, Gradskog i Nikšićkog pozorišta, Tivatskog centra za kulturu… Gdje se bolje osjećate u kreativnom smislu na daskama koje život znače ili ispred kamere?
“Zavisi od procesa. U ovom momentu više bih snimao, iako jako volim rad u pozorištu. Kod nas se slabo snima, pa sam toga željan. U suštini, više marim za procese rada, jer oni mogu biti nadahnjujući nekad više u pozorištu, a nekad bolji na filmu, u zavisnosti od ekipe, okolnosti itd. Kod dobrog glumca nema potrebe da bira jedno ili drugo. Pogledajte velika svjetska imena poput Al Paćina, Kevina Spejsija, Denijela Dej Luisa… oni su jednako dobri pozorišni koliko i filmski glumci. Mene istim žarom nosi i pozorište i gluma ispred kamera, a vrijeme i budući projekti odrediće kojem ću više prevagnuti”.
Koliko je uloga u predstavi „Adam i Eva“, u režiji Slobodana Milatovića, značajna za vaš glumački put?
“I pored nagrade koju sam za nju dobio na festivalu u Makedoniji, zbilja mi jeste veoma važna. U ‘Adamu i Evi’ dobio sam priliku da dođem do izražaja na drugačiji način, tj. da ja budem taj koji će zaprtiti predstavu na leđa i voditi kreativni proces. Jako mi je prijala uloga, jer u njoj sam imao priliku da se potpuno oslobodim, dam joj svoj pečat i dozu lične kritike. Reditelj Branko Brezovec je, dok smo radili ‘Medeju’, prepoznao u meni ciničnog glumca, a to je, čini mi se, najviše došlo do izražaja upravo u predstavi ‘Adam i Eva'”.
Što je gluma, po definiciji Miloša Pejovića?
“To je tek segment onoga što čini jedno pozorišno, filmsko ili TV djelo. Doduše, neizostavni segment. Gluma znači i naći poentu karaktera, a ne samo njegovu puku karakterizaciju. Znači i otkriti sve ono šta taj lik čini, predstavlja i poručuje u datom kontekstu. Uvijek analitično prilazim tekstu, sa ciljem da sagledam koji njegov zupčanik je karakter koji treba da otjelotvorim. Jedan karakter ne može zasebno da stoji, mora se uklopiti u cjelinu. Zato se u svakom glumačkom angažmanu trudim da doprinesem što više cjelokupnom projektu, jer samim tim će i lik koji ja donosim biti bolji”.
Koliko je to put kojim se danas rjeđe ide?
“Znam da jeste. Ipak, takve puteve više volim. Nijesam sklon magistralama ovdašnjim”.
Kada ste prvi put razmišljali o glumi kao pozivu?
“Iako sam glumom profesionalno počeo da se bavim možda malo kasnije od uobičajenog, u pozorište sam se zaljubio još kao dijete. U Novom je tada bilo vrlo teatarski živo. Majka me često vodila na predstave, a pamtim da je mene uvijek zanimalo šta se dešava iza kulisa. Bilo je nekako prirodno da budem član dječjeg amaterskog pozorišta u Novom, a nastavio sam tim putem i kroz srednju školu. Još tada su mi govorili da upišem glumu, ali sa 18-19 godina mislio sam da to nije za mene. Više me je zanimala istorija i sociologija, pa sam htio da probam da se bavim nečim konkretnim. I tako, konkretno, zabasao sam na Pravni fakultet i poslije prve godine shvatio da me pravo toliko ne zanima. Radio sam tih godina i u DVD klubu, bio šanker u Pivnici u Novom… E, negdje oko 24. godine ponovo sam razmišljao šta da upišem, a gluma i dalje nije bila moj izbor, već više nešto o čemu sam sanjario. Na nagovor drugarice usudio sam se da probam da ostvarim taj san. Za mjesec dana spremio sam prijemni, a šestim čulom osjećao da ću da prođem. I, evo me tu”,
Glumci intimno znaju, bez obzira da li je riječ o pozorištu, filmu ili televiziji, šta je njihov kreativni tj. umjetnički domet. Što bi to bilo u Vašem slučaju?
“Nijesam ja još doživio pravi kreativni domet. Ta uloga me tek negdje čeka. Ne volim za sebe da kažem da sam umjetnik. Još se ne osjećam tako. Ne postaje se umjetnik profesijom koju odabreš, već djelom koje ostvariš. Možda jesam to uspio nekim ulogama, ali sigurno nijesam svakom”.
Što Vas najčešće iznervira tokom rada na predstavi?
“Ne volim mnogo mistifikaciju u pozorištu. Ni glume, ni karaktera. Ne volim ta smještanja u previše filozofske okvire. Volim kad se priča, ali ne volim kad se previše priča o karakterima. Pored toga, nervira me to naše olako shvatanje svega, ali i kad osjetim da se ne radi najbolje što se može. Precizan sam i temeljan u svemu, a zahtjevan prema drugima koliko prema sebi. Ako se ja trudim da dam maksimum, onda očekujem isto od drugih u procesu. Najčešće, iznervira me kad shvatim da nije tako”.
Da li glumac može (i treba) da bira uloge, posebno ako živi i radi u Crnoj Gori?
“Može ponekad. Nažalost, to danas jeste luksuz, pogotovo ako nisi zaposlen. U idealnoj situaciji glumac bi mogao da bira i da odbije ulogu kad osjeti da nije za njega. Ja ih nijesam mnogo odbio u životu. Jesam neke, ali nezgodno je to, posebno mladim glumcima. Nije to samo finansijski luksuz, glumac sebi ne smije da dozvoli da dugo ne radi. Za glumu moraš da budeš u formi. To je kondicija koju moraš da održiš. E sad, nigdje u svijetu glumce niko ne vodi za ruku i nudi im posao, ali čini mi se da kod nas ima još prostora za ulaganje u teatarsku umjetnost. Ljudi ovdje vole da idu u pozorište, samo im treba ponuditi kvalitetan sadržaj. A za to, složićete se, treba imati i dobre glumce”.
Što bi za Vas značio odlazak, recimo, u Ameriku?”
” Želio bih da osjetim kako je raditi tamo. Kada to kažem ne mislim samo na Holivud, već generalno na inostranstvo. Kod nas se dosta stvari radi nekako podrazumijevajući se da usput završiš i ono što nije tvoj posao, a ja želim da iskusim kako je stvarati kada su svi profesionalni uslovi obezbijeđeni. Zato bih želio da osjetim rad u velikim mašinerijama. Zovu me i daljine. Na par godina makar. Na kraju, ko zna, vjerovatno bih se vratio i sagradio kolibu negdje u brdima crnogorskim..”.
Igrali ste u istorijskim pričama, dječjim predstavama, u klasičnim komadima i savremenim tekstovima. Koji je žanr najbliži Vašem senzibilitetu?
“Nevezano za žanr, volim sve što precizno gađa određeni dio ljudske prirode. Ne volim mnogo moderne teatarske lobotomije, preferiram djela koja nose jasnu poruku i bave se čovjekom. Otud i moj afinitet ka svevremenim klasicima poput Šekspira, Čehova, a sada je već i Breht među njima… Brehta uvijek posebno ističem jer, zbog ličnog cinizma koji imam spram svega, bliska mi je njegova kritika čovjekove prirode”.
Pored nespornog glumačkog dara i brojnih uloga koje ste ostvarili u pozorištu, nijeste član ni jednog našeg teatra. Zašto?
“Iskreno, ne znam. A na neki način i znam. Moramo da imamo makar još jedno ili dva pozorišta sa ansamblima, jer ova dva su prebukirana. I Zetski dom bi, svakako, trebalo da ima ansambl. Glumaca je mnogo u Crnoj Gori, a malo je materijala na kojem se radi. Lično, ne mogu da se požalim, jer od kada sam završio akademiju dosta radim. Ne koliko bih mogao i htio, ali ne mogu se ni žaliti. Ipak, čini mi se da bih kao član pozorišta bio korisniji, jer imam šta da dam i imam šta da kažem. I, što je najbitnije, imam želju da radim, a u snazi sam da mogu da ponudim mnogo”.
Pobjeda
