Njih dvoje, privrženih i nasmijanih, glavni su junaci naše priče, ali je ona nezamisliva bez početne uloge Feridovog oca Huseina (Cena), koji je prvi put vidio buduću snahu 1953. godine. – Moj otac je bio poznati trgovac i u Nevesinju je, na jednom od čestih putovanja, zapazio lijepu, tada 12-godišnju Sabinu Tanović koja je pomagala majci u čajdžinici – počinje priču Ferid ovih dana u njihovom domu u Podgorici.
Tri godine je Staropodgoričanin stizao do Nevesinja i kad bi ga put nanio, ali i kad ne bi – da bi vidio đevojku koja mu je zapala za oko za sina jedinca. – Bio je strpljiv, sačekao je da završim osnovnu školu, a onda je pitao moju majku zna li neku đevojku za udaju. Nabrojala ih je nekoliko, a on je pitao za mene. Rekla mu je da sam njena mlađa kćerka, da sam još dijete od 14 godina – priča nam Sabina ovih dana u domu Alivodića.
Prvi susret Feridu je otac ispričao za Sabinu i familiju i predložio da odu zajedno u Nevesinje, ako nema nešto protiv.
– A ja, bogomi, nijesam imao ništa protiv – ni tada, ni sada – sa širokim osmijehom govori naš domaćin, naglašavajući da ljubav ne zna za godine. Te njegove riječi vratile su par u davne dane. Očigledni su bliskost, iskrenost i razumijevanje pogledima dvoje ljudi koji se vole, cijene i žele da udovolje drugome. Prvo viđenje budućih mladenaca uslijedilo je 1956, tri godine nakon što je ugledni podgorički trgovac zapazio buduću snahu. – Bili smo kao dvoje djece, on sa 16, ja sa 15 godina, uglavnom smo se stidjeli, šutjeli i gledali se – kaže Sabina, a Ferid potvrđuje njene riječi i dodaje: – Razmijenili smo po dvijetri rečenice i dogovorili se da pišemo jedno drugom. Sabina mi je napisala pismo i u njemu tetkinu adresu za odgovor, da joj ne bi majka saznala. Ali, pismo koje je stiglo u preduzeće u kome sam tada radio, sakrio mi je kolega – sjeća se Ferid. Sabina dodaje da joj nije bilo svejedno što ne stiže odgovor iz Podgorice, ali je došlo vrijeme za učenje...
– Bila sam đak generacije u Nevesinju, obožavala sam da čitam i učim i misli sam usmjerila na nastavak školovanja u Foči. Budući svekar, ipak, imao je drugačiji plan. Husein je ponovo potražio Sabinu u čajdžinici i kad mu je rečeno da je u Foči, saznao je adresu kod rodbine, platio taksi i - našao je. Napravio je i korak dalje - dogovorio je da se, kad dođe polugođe, nađu u Nevesinju. Vjeridba i vjenčanje Alivodići su stigli iz Podgorice, Sabina iz Foče, njena rodbina je čekala u Nevesinju. Bila je najbolji đak u generaciji, rano je ostala bez oca i nije bilo lako da se odvoji od kuće - u to vrijeme Podgorica i Nevesinje bili su - dva kontinenta. Stariji su odluku prepustili mladima i njih dvoje su se dogovorili u četiri oka.
– Ona se meni odmah sviđela, a moj otac nije ništa prepuštao slučaju i ponio je prsten. Sjećam se da smo sjeđeli u sobi na kauču, ja na jednom kraju, ona na drugom... Njena starija sestra više puta je dolazila u sobu da sazna rezultat, za muštuluk. Jednom je čak prigovorila Sabini što mudruje, kad sam ljepši od nje 10 puta. Uglavnom, mi smo se dogovorili – priča Ferid.
Kaže i da se sad sjeća kako je pustio buduću suprugu da kaže rodbini što su odlučili. – Obratila sam se đedu i rekla mu da sam uzela prsten. Zaplakao je i on i ostali, a onda je krenulo veselje – ispričala je Sabina.
Uslijedila je vjeridba u januaru 1957, onda vjenčanje u Nevesinju 8. marta, pa dvodnevna svadba za pamćenje sa više od 600 zvanica 1. maja na Draču u Podgorici. Priča o upoznavanju izazvala je emocije naših sagovornika i poslije više od šest decenija. Našem razgovoru i svjedočenju o tim danima prisustvovali su i njihov najmlađi sin Haris i snaha Vineta. Iako je riječ o dvije generacije supružnika, očigledno je da su isti tim, da ih povezuju iskonske porodične vrijednosti i poštovanje, začinjene duhovitošću, jednostavnom komunikacijom i vedrinom koje prave čvrst temelj. Onda je nadogradnja izazov i zadovoljstvo - kao dobitna kombinacija tradicionalnih i savremenih izbora. U četvoro su nam zatim Alivodići govorili kako su se nedavno Ferid i Sabina opet okupili sa porodicom i prijateljima i na Imanju Knjaz proslavili dijamantsku svadbu. – Imamo fin, skladan brak, složnu porodicu, uvijek smo se bavili samo svojom familijom i djecom, trudili se da ih vaspitamo kako najbolje možemo i mislim da smo uspjeli. Sada su oni zrele osobe i muž i ja gledamo kako oni odgajaju i vaspitavaju svoju djecu – kaže Sabina.
Na naše pitanje ima li razlike u vaspitavanju, Sabina kroz osmijeh dodaje: Može biti da su mladi bolji. Ništa ne bi mijenjao
Ferid je naglasio da šest decenija braka (našalismo se – prvih) pamti po dobru.
– Presrećan sam čovjek, porodica mi je zdravo, poštuju me i vole. Što ima vrednije u životu? Postoji običaj da se stariji čovjek pita bi li što promijenio u životu da može, a ja kažem (iako nijesam stariji čovjek) da ništa ne bih promijenio. Radio sam koliko četiri dobra radnika - i kao trgovac sa ocem (počeo sa 11 godina) i u društvenim preduzećima, i poslije opet se bavio privatnim poslom. Sabina mi je stalno pomagala u poslu i djecu smo kao mlade naučili da rade, a ne da planduju. Naravno, treba i da se odmara, ali se dobro mora zaraditi plandovanje – kaže Ferid.
Naš domaćin naglašava da je u vrijeme njihove mladosti bilo više poštovanja, a sada ga je sve manje i u familiji, a kamoli u društvu.
– Danas je, kako priča omladina, prevelika frka. Oni funkcionišu tako da će poći i kod svekrve i kod tašte, ako imaju interesa, ali ako nemaju – ne zanima ih.
Poslije 60 zajedničkih godina kažu da nemaju posebnih savjeta za dobar brak - suština su ljubav i tolerancija sa obje strane. – Bili smo djeca kad smo se upoznali i zajedno smo sazrijevali, voljeli se i bili privrženi. Brak nam je sa godinama bio sve kvalitetniji i bolji, a rađanje djece i njihova sreća dodatno nas je zbližavala i radovala. Na pitanje kako su rješavali nesuglasice, Alivodići su saglasni:
– Kad smo različito mislili – sjeli bismo i u četiri oka riješili dilemu, mada je sve to bilo sitno. Ne treba uključivati treću osobu u rješavanje problema između supružnika i sve što je priča iz kuće, treba u kući i da ostane – poručuju Alivodići.
Naglašavaju da porodica mora da bude svetinja i u dobrim i u lošim trenucima, a uz nju idu iskreni prijatelji, dobre komšije i vazda otvorena vrata. – Stara Podgorica je bila čudo. Da se čovjek digne sa stolice kad joj se ime pomene – kaže Ferid. Više od šest decenija zajedništva jeste iza naših domaćina, ali svakodnevni ritual nije promijenjen. Sve je stalo u jednu riječ – zagrljaj. Baš danas imaju i razlog više da zagrljajem potvrde svoju dijamantsku svadbu jer je Sabini – rođendan!
Pobjeda
