Ističe da je primjer Crne Gore i za regiju i za NATO od velikog značaja, jer državama Zapadnog Balkana poručuje da njihovi napori u oblasti integracija mogu biti uspješni, dok u slučaju NATO-a potvrđuje vjerodostojnost politike otvorenih vrata.
POBJEDA: Senat SAD je 28. marta ratifikovao Protokol o pristupanju Crne Gore NATO-u sa gotovo jednoglasnom većinom, od 100 senatora glasalo je njih 97. Kako ocjenjujete ovu odluku?
POŠA: Senat Kongresa SAD je 28. marta donio izuzetno važnu odluku, što je sa aspekta pristupanja Crne Gore NATO-u veoma bitan događaj. Smatram da ni do sada nije bila upitna maksimalna podrška SAD-a – odnosno ostalih saveznika – članstvu Crne Gore u NATO-u. Međutim, SAD, kao i svaka druga članica ima suvereno pravo da proces ratifikacije izvrši po dinamici, koja je određena njenim unutrašnjim propisima ili potrebama. U tome što je odluka donesena samo sada, zasigurno je veliku ulogu igrala i činjenica da je Senat trebao da sasluša ministre Trampove administracije, koja je formirana u januaru ove godine. Radi se, međutim, o isključivo proceduralnom pitanju, jer je politička volja SAD-a od poč- etka bila jasna. Veoma je bitna poruka da je 97 senatora od 100 glasalo za članstvo Crne Gore u NATO-u, što znači da je postignut potpuni politički konsenzus između republikanaca i demokrata.
Odlukom Senata je punopravno članstvo Crne Gore sada već zaista nadohvat ruke, 27 država članica završilo je proces parlamentarne ratifikacije, dok je i podrška Gornjeg doma španskog parlamenta samo pitanje vremena. Smatram da članstvo za Crnu Goru predstavlja istorijski korak, jer će biti ostvaren cilj koji je postavljen 2006. godine prilikom obnove nezavisnosti. Uvjeren sam da će pristupanje značajno doprinijeti stabilnosti Crne Gore i regiona, odnosno postaviti temelje dugoročnog razvoja. Državama Zapadnog Balkana Crna Gora može da posluži kao uzor, ali ne samo po pitanju pristupanja NATO-u, već i zbog EU integracije, jer je Crna Gora, po mom mišljenju, u oba pogleda postigla najviše rezultata od država regiona. Pristupanje Crne Gore je i za regiju i za NATO od velikog značaja, jer državama Zapadnog Balkana poručuje da njihovi napori u oblasti integracija mogu biti uspješni, dok u slučaju NATO-a potvrđuje vjerodostojnost politike otvorenih vrata.
POBJEDA: Kako se posljednja faza pristupanja NATO-u odvijala u slučaju Mađarske, koji događaji su prethodili ulasku?
POŠA: Mađarska je 12. marta 1999. godine zajedno sa Češkom i Poljskom postala član NATO-a. Programu Partnerstvo za mir smo se priključili 1994. godine, dok smo na Samitu NATO-a 8. jula 1997. godine u Madridu zajedno sa Češkom i Poljskom dobili poziv za članstvo. Protokol o pristupanju je potpisan krajem te godine, 12. decembra 1997. Dakle, u slučaju Mađarske je od potpisivanja Protokola do punopravnog članstva prošlo tačno 15 mjeseci. Taj period će u slučaju Crne Gore najvjerovatnije biti kraći, iako je krajem 90-ih godina samo 16 država trebalo da ratifikuje naše pristupanje NATO-u.
Senat SAD je 30. aprila 1998. godine ratifikovao pristupanje Mađarske, Češke i Poljske. U našem slučaju je odluka u Vašingtonu takođe bila veoma važna i od presudnog značaja, kojoj su prethodile brojne rasprave. U to vrijeme je 80 senatora dalo podršku našem članstvu, u tom svjetlu ocjenjujem izrazito pozitivnom činjenicu da je u slučaju Crne Gore donesena skoro jednoglasna odluka.
Nakon procesa ratifikacije, 12. marta 1999. godine deponovanje dokumenata o pristupanju Mađarske, Češke i Poljske se dogodilo u državi Misuri u Independenceu u SAD, čemu je tada prisustvovaonaš ministar vanjskih poslova Janoš Martonji. On je zajedno sa češkim i poljskim kolegom potpisao dokumente o pristupanju, zajedno sa Medlin Olbrajt, ministarkom vanjskih poslova SAD. U Briselu je četiri dana kasnije, 16. marta, uz prisustvo Viktora Orbana, tadašnjeg i sadašnjeg premijera Mađarske, podignuta zastava naše države u središtu NATO-a.
(opširnije u Pobjedi)
