Piše: Branislav MILAČIĆ
Par dana pred odigravanje utakmice grad je živnuo. Samo se pričalo o našim i poljskim fudbalerima. Potražnja za ulaznicama je bila enormna. Mi, fudbalski ljudi odjednom smo postali jako bitni za mnoge koji su željeli da na stadionu gledaju utakmicu. A ulaznice su su se mogle kupiti samo po propisanoj proceduri. Nijesmo im mogli pomoći.
Veliko interesovanje, a kapaciteti mali. Još jednom se pokazalo kako Crnoj Gori fali adekvatan fudbalski stadion. Na dan utakmice Podgorica je proključala. Ulice i kafići puni ljudi sa crnogorskim obilježjima: dresovi, kape, šalčad, zastave…
Grad obojen u crveno. To je izgledalo veličanstveno. Za svakog gledaoca mora da bude obavezan dio rituala ono što se dešava prije ulaska na stadion. Mora se osjetiti atmosfera, da bi proradio adrenalin i tek onda ući na stadion. Samo tada je sposoban da na pravi način prati utakmicu i navija. A, kako su navijači bodrili svoju reprezentaciju, to je bilo fantastično.
Nikada se nije jače otpjevala crnogorska himna.
Pjevajući je, pomislio sam da će Crna Gora stvarno biti vječna kad ima ovakve ljude koji je neizmjerno vole. Ponašanje naših navijača na utakmici bilo je besprekorno. Pokazali su kako se može bodriti svoja reprezentacija bez i najmanjeg incidenta.
Naravno, spektaklu su pomogli i navijači iz Poljske. Naša dosadašnja iskustva s njima u Podgorici bila su loša. Zbog njihovog tadašnjeg ponašanja smatrao sam ih huliganima. Međutim, sinoć su na sportski način bodrili svoje ljubimce.
Ostaje mi nejasno kako su pored rigorozne kontrole koja je na ulazima stadiona sprovedena, unijeli pirotehnička sredstva. Valjda je neko odgovoran za to. Mogu zamisliti ogorčenje crnogorskih navijača na sjeveru u trenutku kad su protivničke baklje zapaljene na našem stadionu. Sama utakmica, kao što se i očekivalo, bila je izuzetno tvrda, borbena i bez ljepote.
Naš tim je bio ogromno hendikepiran. To je postao usud naše reprezentacije. Nikada najvažnije utakmice nijesmo odigrali kompletni. Siguran sam da kad Poljacima ne bi igrali: Fabijanski, Glik, Pišček, Levandovski i Blažikovski, a mi nastupili kompletni, bili bismo favoriti i sigurno dobili utakmicu. Ovako, poraz nije neočekivan.
Tu postoji samo jedna nejasna stvar. Kako to da su naši fudbaleri tako često povrijeđeni, a da naši protivnici takvih problema nemaju? Tako oslabljeni igrali smo onako kako smo i jedino mogli. Odgovorno u fazi odbrane, maksimalno požrtvovano i borbeno, strpljivo čekajući svoju šansu za postizanje gola.
U prvom poluvremenu bili smo prilično bojažljivi, ali i pored toga par puta smo ugrozili gol protivnika. Njima nijesmo dozvolili da stvore šansu za gol. Pogodak su postigli na samom kraju poluvremena iz izmišljenog faula. Uz to, sudija je premnogo udaljio naš zid, tako da je majstoru kakav je Levandovski, ostalo jedino da iskoristi sudijski poklon i postigne gol.
Početak drugog poluvremena ponovo je obilježila naša konfuzna igra. Poljaci to koriste i stvaraju dvije izuzetne prilike za gol. Pošto ih nijesu iskoristili, to je bio stimulans za naše momke. Slijedi period odlične igre naše reprezentacije.
Uspijevamo da postignemo gol i izjednačimo. Nakon toga stvaramo šanse iz kojih smo mogli stići do potpunog preokreta. Prosto je neshvatljivo kako štoper Šofranac nije postigao gol glavom poslije fenomenalno izvedenog prekida. Siguran sam da je razlog za promašaj isključivo iskustvo. Naš narod bi rekao ,,Srce mu ga pregrabi“.
Kako se bližio kraj utakmice, bilo je uočljivo da su pojedini naši fudbaleri ostajali bez snage. Na kraju je u jednom trenutku došlo do pada koncentracije, greške i primanja gola. Tako je fudbal po ko zna koji put pokazao svoje nepravedno lice. Izgubili smo utakmicu i ako to nijesmo ni po čemu zaslužili. Pobijedio nas je kvalitetan i znatno iskusniji tim Poljske, uz pomoć nekorektnog sudije.
Kad smo kod suđenja moram reći da su i sudije ljudi i mogu suditi loše. Ali, Mađar nije sudio loše. Sudio je tendenciozno. Imao sam utisak da je perfidno izvršavao postavljeni zadatak.
Koristim priliku da obavijestim one koji ne znaju da je crnogorska fudbalska reprezentacija izvršila smjenu generacije. Oformljen je novi tim od mlađih igrača. Preksinoć je na teren istrčalo sedam igrača koji su afirmaciju stekli u crnogorskom fudbalu. Tokom igre ušla su u igru još dva. Na klupi ih je bilo još. Ne mora se biti veliki poznavalac fudbala i znati da nije moguće podmlađivati tim i praviti u kontinuitetu dobre rezultate. Mladom timu ne odgovara euforična atmosfera.
Proteklih dana smo je i te kako pravili. Hvatala me je nervoza zbog prenaglašenog medijskog insistiranja na pobjedi. Naravno, što reče selektor Tumbaković, niko ne može našim reprezentativcima uzeti nadu u pobjedu. Ali, kada oni maksimalno odrade utakmicu niko ne može da im zamjeri kada izgube.
Ovaj put, kao i uvijek, njihov odnos prema crnogorskom dresu bio je perfektan. Pobijeđeni su od boljeg. Šta dalje predstoji? Nama navijačima da vjerujemo u ovaj tim. Da shvatimo da vrijedi potrošiti jedan takmičarski ciklus da bi se oformio ozbiljan tim. Da možemo mnogo da pomognemo u stvaranju takvog tima iskazujući vjeru u njega. To ćemo najbolje pokazati prateći svaku utakmicu naše reprezentacije.
Kada u junu bude gostovala Jermenija u Podgorici stadion treba da bude ispunjen kao i preksinoć. Pa ljudi moji, na stadion dolazimo zbog naše reprezentacije. Stručnom štabu i fudbalerima treba da je jasno da imaju našu podršku u ovom procesu sazrijevanja. Naša ljubav ne zavisi samo od rezultata. Ne smiju da zaborave da su i dalje drugi u grupi.
Dok god ima šansi za dobar plasman, ne treba posustati. I mi i oni treba da se molimo da ih zdravlje posluži i da konačno odigramo jednu utakmicu kompletni.
Posebna čar ove utakmice je povratak na teren Mirka Vučinića. Bez obzira što se radilo o simboličnom ulasku u igru, bitno je da je on istrčao na teren. Dobro nam se vratio, kapitenu. U junu se vidimo čitavih 90 minuta. Još jedno ohrabrenje za sve nas.
Povreda Jovetića nije ozbiljnija. Nastaviće on da rešeta mreže u Španiji. I njega čekamo u junu.
ARENA
Foto: Vedran Ilić
