Čovjek bi pomislio da naivni, ušećereni serijal „Seventh Heaven“, koji je očaravao porodice sredinom devedesetih, nikada ne bi imao šansu da uspije u 21. vijeku, u eri kada televizijskim ekranima vladaju krvožedni gejmotroni. A onda je NBC serija „This is Us“ postala hit preko noći.
Tačno je, prva sezona serijala Dena Fogelmana nije sterilna i čedna kao „Seventh Heaven“, ali u njenoj srži jeste slična slatkasta formula. Fogelman je bio dovoljno vješt da spakuje sentimentalnost u modernije, pametnije pakovanje i pretvori „This is Us“ u omiljenu seriju sentimentalaca i guilty pleasure malo „tvrdokornijih“ gledalaca.
Malo osvježenje
„This is Us“ je pravo osvježenje na TV repertoaru u doba kada malim ekranima vladaju veoma mračne teme. Fogelman kupio pažnju odlično osmišljanom pilot epizodom. U prve dvije od ukupno 18 epizoda pokazao je da vožnja narativa unazad može osvojiti publiku zanimljivim tvistovima, koji ne postoje zarad jeftinog šoka, već zbog građenja punokrvnih likova.
U prvoj epizodi, kroz četiri odvojena narativa, upoznaju se Džek (Majlo Ventimilija) i Rebeka (Mendi Mur), Kejt (Krisi Mec), Kevin (Džastin Hartli) i Rendal (Sterling Kej Braun). Džek i Rebeka su simpatični par koji očekuje trojke. Kejt je gojazna djevojka koja je opsjednuta svojom težinom, a Kevin glumac u petparačkoj seriji u kojoj igra mušku dadilju. Rendal je bogati i uspješni „trgovac vremenom“ (više fora na račun svima nejasnog posla u narednim epizodama) koji pokušava da pronađe biološkog oca. Svi likovi su perfektno uvezani u emotivnom finalu koje vas automatski „lijepi“ za likove i budi želju da saznate kako su nastali njihovi neobični odnosi.
Čednost likova
Poređenje sa čednošću serije „Seventh Heaven“ je neminovno zbog lakoće sa kojom porodice koje pratimo izlaze na kraj sa problemima. Kao srećna sveštenikova porodica, protagonisti serijala „This is Us“ uvijek nađu način da smire vrenje ega, izgovore „oprosti“, zaplaču i nasmiju jedni druge u pravom trenutku. Naravno, ubačeni su „smjeliji“ elementi koji priču vežu za naše vrijeme (na primjer, djed biseksualac ili otvorena priča o seksu), ali Fogelman nikad ne prelazi puritansku crtu prikazujući eksplicitne scene.
U suštini, serijal uspijeva da zarobi pažnju čak i kada je najnaivniji zbog sitnih, simpatičnih detalja koji grade mikrokosmos protagonista. Oni su mi, ali u pomalo idealnom svijetu – spremni da izvuku najbolje iz najgore situacije, preskoče zamke sujete, otvoreno pokažu emocije i ne traže oproštaj od nikoga zbog svojih mana.
Slabije finale
Zato Džekovo spavanje na podu ispred bračne sobe kada se posvađa sa Rebekom, da bi joj čak i tako ljutoj bio bliže, nije patetično. Fogelman se pobrinuo da povjerujemo da tako otvoren i iskren odnos postoji. I još je kasnije, u završnici, uspio da podsjeti na ovaj simpatični detalj iz sredine sezone i izazove drugačije emocije.
„This is Us“ je lijepa vožnja, iako katkad zna da iznervira pretjeranim izlivima slatkoće. Najbolja je na početku i pred samo finale, koje nekako nije uspjelo da do kraja izvuče još jedan veliki Fogelmanov tvist. Ipak, ne budi osjećaj iznevjerenosti, iako je izmanipulisao očekivanja ne prikazujući konačnu sudbinu najsimpatičnijeg lika, već fokusirajući se na rušenje slike o njemu kao gospodinu Savršenom. Fogleman je ostavio dovoljno prostora za dobar nastavak u drugoj i trećoj sezoni slatkastog manipulatora TV mreži NBC.
M. I.
FOTO: variety.com
