Vođe Evropske unije odjednom je probudila nova stvarnost na Balkanu. Na nedavnom samitu naglasili su potrebu za povećanim angažovanjem Unije na održavanju stabilnosti i na suzbijanju ruskog uticaja u regionu.
No, geopolitička situacija balkanskih zemalja ne bi trebalo nikog da iznenadi. Na kraju krajeva, postotomanski lomovi, koji se protežu od Bihaća u sjeverozapadnom uglu Bosne do Basre na iračkoj obali Persijskog zaliva, stalno su iznova bili izvor regionalne i globalne nestabilnosti još od raspada starih carstava prije jednog vijeka.
Nakon raspada otomanskog i habzburškog carstva na kraju Prvog svjetskog rata bilo je pokušaja da se na Balkanu uspostave moderne nacionalne države, uprkos nacionalnoj i kulutrnoj raznolikosti regiona. Još od tada, nacionalizam se stalno sukobljava s trajnim mozaikom života u regionu, potpaljujući jedan konflikt za drugim.
Jugoslavija, baš kao i nacionalne države koje su bile uspostavljene na Levantu (Bliskom istoku) i u Mesopotamiji, bila je stvorena da bi se upravljalo tim političkim protivriječnostima, no zločini – u Smirni, Srebrenici, Sinjaru i drugdje – bili su stalna osobina života nakon carstava.
Jugoslavija se urušila ranih devedesetih, izazivajući deceniju brutalnih ratova od Hrvatske do Kosova. Nastanak sedam novih, i često međusobno protivničkih država jasno je ukazao da će regionalna stabilnost zavisiti od novog okvira, naime od Evropske unije. Zahvaljujući svom uspjehu u rješavanju drugih dugogodišnjih nacionalnih sukoba, EU je dobila zadatak da premosti dugotrajne nacionalne podjele u regionu i da zatomi njegove etničke konflikte.
Na samitu EU u Solunu 2003. godine, lideri zemalja svečano su se zaklinjali da će sve balkanske zemlje uključiti u zajednicu. To je obećanje bilo onoliko teško održati koliko je bilo važno dati ga. Kad su se smirili balkanski urgentni problemi, lideri EU su pretpostavili da su obezbijedili mir u tom regionu. Dakle, njihov „business-as-usual“ pristup Balkanu suštasveno je značio održavanje statusa kvo.
Korektno, ali katastrofalno
Nakon imenovanja za predsednika Evropske komisije 2014, Žan Klod Junker potvrdio je taj status kvo izjavljujući da se EU neće proširivati tokom njegovog petogodišnjeg mandata. Junkerova je izjava tehnički gledano bila korektna, no politički je bila katastrofalna. Sa iscrpljenom energijom koja je vodila napore na reformama i integraciji, nacionalnizam u regionu je, očekivano, ponovo počeo da jača, a EU je, u međuvremenu, postala preokupirana tekućim finansijskim problemima, kao što je kriza zaduženosti zemalja članica.
Prošle godine, kada sam nezvanično posetio Bosnu, neko me je upitao da li se rat vraća u region. Prvo sam odbacio pitanje: „Nema šanse“, odgovorio sam. No, potom su i drugi počeli da postavljaju isto pitanje. Kod petog takvog pitanja počeo sam da se brinem.
Mnogo sam vremena proveo na Balkanu u godinama nakon rata u Bosni. Bio sam specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju, potom kopredsjedavajući dejtonske mirovne konferencije, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu i, na kraju, specijalni izaslanik generalnog sekretara EU za Balkan.
Ni u kom slučaju neću pogriješiti ako kažem da se iz devedesetih neće vratiti ratovi: današnji uslovi vrlo su različiti od ondašnjih. No, kao što smo vidjeli nebrojeno puta dosad, pojedine usijane glave mogu zapaliti vatre koje je poslije teško obuzdati.
Jednom davno u Sarajevu, jedna osoba koja se zvala Gavrilo Princip bila je povod za svjetski rat kad je ubio nadvojvodu Franca Ferdinanda Austrijskog. Danas, region postepeno postaje sve zapaljiviji i neka druga varnica bi mogla da ga zapali, ovog puta možda u Skoplju.
Šta da se radi?
I, šta da se radi? Za Evropu, jedini put naprijed jeste potvrđivanje njene snage obuzdavanja uz istovremeno ubrzavanje evropskih integracija. U bavljenju narastajućim rizicima na Balkanu, EU bi trebalo da pokaže da ima volju i sredstva da djeluje tako što bi poslala svoje vojne snage koje bi obavljale vojne vježbe u regionu. To bi poslalo snažnu poruku da vojne snage EU nisu tigar od papira i da su sposobne da čine mnogo više od riječi.
Nastavak proširenja EU je takođe imperativ. Samo sa Slovenijom i Hrvatskom u svom članstvu, očito je da će za učlanjenje i ostalih balkanskih zemalja u Evropsku uniju biti potrebno vrijeme. No, reforme su potrebne da bi te zemlje postale kvalifikovane za članstvo i one se moraju ubrzati, s koracima koji će imati kredibilnost kod ljudi u regionu.
Na primjer, treba prekopirati Istočno partnerstvo EU i stvoriti Balkansko partnerstvo, stalno držeći članstvo na vidiku. Istovremeno, EU treba da poveća svoje političko angažovanje u regionu. To bi moglo započeti posredovanjem u neriješenim, ali sitnim graničnim sporovima, da se ne bi dopustilo da se razbuktaju.
Današnjom terminologijom, EU ima problem: izazovi pred njom su se umnožili posljednjih godina, kao i samiti na kojima se razgovara o njima. No, evopski lideri imaju očigledan izbor kad je Balkan u pitanju: ili se baviti problemom, ili čekati da problem počne da se bavi njima.
(Karl Bilt bio je švedski ministar spoljnih poslova od 2006. do 2014. i premijer vlade od 1991. do 1994, kad je pregovarao o pristupanju Švedske EU. Kao istaknuti diplomata bio je specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, specijalni izaslanik UN-a za Balkan i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije. Bilt predsjedava institucijom „Global Commission on Internet Governance” i član je tijela „Global Agenda Council on Europe“ Svjetskog ekonomskog foruma.)
