Iako se ovo istraživanje nastavlja, Amerikance bi trebalo podsjetiti na znakove miješanja Rusije u demokratske procese izvan SAD-a – posebno na Balkanu.
Mala, ali strateška
Britanska premijerka Tereza Mej nedavno je izrazila zabrinutost zbog očigledne umiješanosti Moskve u pokušaju državnog udara u mojoj zemlji.
U periodu od 2010. do 2015. godine, bio sam ambasador Crne Gore u NATO-u, mlade demokratije iz jugoistočne Evrope, koja je sastavni dio bivše Jugoslavije. Za vrijeme posljednjih parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine, Crna Gora je bila na meti očiglednog pokušaja državnog udara. Premda je Rusija demantovala umiješanost, detalji o pripremanju državnog udara, koje je ispričao jedan srpski državljanin uhapšen na licu mjesta, ukazuju na ono što je New York Times nazvao „Pokušaj Rusije da posije haos“.
Glavni specijalni tužilac Crne Gore Milivoje Katnić je potvrdio učešće dva agenta Ruske vojne obavještajne službe (GRU), Vladimira Popova i Eduarda Širokova. GRU je ona ista organizacija koju je Obamina administracija sankcionisala zbog hakovanja Demokratskog nacionalnog komiteta. Širokov, koji se traži i pod imenom Šišmakov, nalazio se na mjestu pomoćnika vojnog atašea u ruskoj ambasadi u Poljskoj do 2014. godine, kada ga je Poljska zbog špijunaže protjerala iz zemlje.
Kako su neki od učesnika zavjere kasnije i priznali, cilj im je bio da zbace Vladu Crne Gore, ubiju tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i postave na vlast političke grupe koje se protive članstvu Crne Gore u NATO. Rusija se deklarisala kao suprotstavljena tom putu ka članstvu i obećala „osvetničke mjere“.
Uprkos protivljenju Rusije, pristupanje NATO savezu je jedan od glavnih ciljeva vanjske politike Crne Gore. Ogromna većina zemalja članica NATO-a, 26 država, već je ratifikovala članstvo Crne Gore i izgleda da će proces biti završen na narednom samitu NATO-a u maju 2017. godine.
Međutim, uključivanje novih članova u Savez zahtijeva jednoglasnu podršku, a Španija i SAD još uvijek nisu prošle ratifikaciju.
U SAD-u je proces zaustavljen u Senatu na nekoliko mjeseci. Nedavno je glasanje izazvalo gadnu raspravu između senatora Džona Mekejna i Rand Pola, kada je Mekejn zatražio od kolega u Senatu da razmotre i glasaju o protokolu članstva Crne Gore u NATO, ali je Pol – koji je zajedno sa Majkom Lijem vjerovatno jedini senator koji se protivi ratifikaciji – iskoristio pravila Senata da ovo odloži.
Neki zvaničnici u Americi i Evropi ne vide relevantnost članstva Crne Gore u NATO, male države sa malom vojskom. Zaista, američko fokusiranje na Aziju ostavilo je nakon Klintona ovaj region ranjivim i nezaštićenim.
Ali, čvrsto sam uvjeren da Moskva vidi Crnu Goru u drugačijem svijetlu. Rusija ima živi interes na Balkanu i smatra Crnu Goru važnijom nego što bi se zaključilo iz njene male veličine.
Nema mjesta za bacanje sidra
Zašto je ovo tako važno? Razmotrićemo sljedeću anegdotu:
U septembru 2013. godine, Ruska Federacija je učinila ono što je tadašnji ambasador Rusije u Crnoj Gori, Andrej Nesterenko, opisao kao „zahtjev“ da se „razgovara o uslovima koji će omogućiti ruskim ratnim brodovima da se privremeno usidre u lukama Bar i Kotor za punjenje goriva, održavanje i druge potrepštine“. Zahtjev Moskve je bio podstaknut ratom u Siriji i neizvjesnom budućnošću ruskih pomorskih objekata u sirijskom lučkom gradu Tartus. Crna Gora je odbacila zahtjev u decembru iste godine.
Važnost takvih objekata na Mediteranu predstavljena je u oktobru 2016.godine kada su ruski nosač Admiral Kuznjecov i njegova borbena grupa, nalazeći se na putu da daju podršku ruskim vojnim snagama u Siriji, bili odbijeni za punjenje goriva u evropskim lukama.
Zbog toga Moskva sa nezadovoljstvom gleda na odluku Crne Gore da se pridruži NATO-u. Ako Crna Gora uđe u NATO, savez će dobiti kontrolu nad svim sjevernim lukama na Mediteranu.
Stres u Moskvi raste kako se Crna Gora bliži članstvu. Po mom mišljenju, pokušaj udara je bio kulminacija sinhronizovanih akcija koje su trajale više od 18 mjeseci, uključujući i aktivnu medijsku kampanju. Kako bi uticala na javno mnjenje Srba u Crnoj Gori, Rusija je pokrenula niz medija na srpskom jeziku – uključujući Sputnjik i Rusija Danas. Ova medijska kampanja u kombinaciji sa političkom i finansijskom podrškom pro-ruskim političkim partijama u Crnoj Gori meni djeluje kao očigledan pokušaj da se poništi pro-zapadna putanja zemlje i da se zaustavi njen ulazak u NATO.
Rijetki gubitak
Crna Gora je jedno od samo nekoliko takmičenja u kojima je Moskva izgubila u posljednje vrijeme u svojoj konkurenciji u stilu nultog zbira sa Zapadom. Uprkos naporima i novcu, Moskva nije napravila mjerljiv napredak u usporavanju pro-zapadnog pravca zemlje. Na primjer, Crna Gora i Albanija su se pridružile sankcijama EU protiv Rusije, kao kažnjavanje zbog pripajanja Krima – odluka zbog koje je Moskva pobijesnila.
Miješanje Rusije u poslove Crne Gore je dio šire strategije Rusije da obustavi proširenje NATO-a i EU dok obnavlja uticaj u zemljama koje teže da se priključe tim organizacijama. Rusija je pokazala da ima kapaciteta da prijeti, utiče i podriva politiku „otvorenih vrata“ NATO saveza. Kao što je bio slučaj nakon 2008.godine kada je ruski predsjednik Putin uspješno izbacio Gruziju sa kolosjeka na njenom putu ka članstvu – proces koji se nikada nije vratio na pravi put.
Za sada, izgleda da je Rusija izgubila mogućnost da posjeduje strateški važan izlaz na Jadranu. Ali vjerujem da bilo kakvo dalje američko povlačenje, u vidu sporazuma sa Rusijom ili pak povlačenje u izolaciju, može imati trajne negativne posljedice za ovaj region, evropsku bezbjednost i dugoročne interese Amerike u Evropi.
