Piše: akademik Radovan Radonjić
Istorijske pouke
Radi se o sljedećem: ,,Učiteljica života“, kako mudri stari Latini nazvaše Istoriju, Tebe je, a ne neku drugu članicu evropske ansambleje naroda i država, učinila svojom ljubimicom, odnosno ,,anđelom čuvarom“ društvenog opstanka Starog kontinenta kao nukleusa moderne civilizacije“!
Svakako, ne slučajno. Ne ni zbog puke neinformisanosti o Tebi. Pretpostavi, uostalom, da takva „presuda“ ove često veoma jogunaste izbiračice, koja, eto, uprkos svim svojim lukavstvima i ekstravagantnostima ne uspije da odoli baš Tebi i Tvojemu šarmu, i ne ukaže Ti tu rijetku i izuzetnu čast – mora da ima neku odista valjanu pozadinu.
Zar podlogu, etničku i političku, za pomenute ukazane Ti časti ne bi mogla da predstavlja činjenica da si Ti, na primjer, jedina od tolikih evropskih država – među kojima je bilo i znatno većih i više razvijenih od Tebe – nastala kao nezavisna slobodna demokratska zajednica, u kojoj narod na zboru bira vladara, te da si to svojstvo, kroz više od 400 ratova i bojeva, sačuvala punih osam vjekova: sve dok te levijatanska istočna ,,zaštitnica“, zajedno sa Tvojim duhovnicima i ,,boljarima“, ne učinje, makar i za kratko, svojom satrapijom.
Igleni vrh
Zar jednako dobrim razlogom za takvom presudom Istorije nije mogla da bude i činjenica da si – mada, kako Vitni Voren reče, na geografskoj karti manja od ,,iglenog vrha“ – nadzirala kapiju kroz koju je Istok pokušao da uđe u Evropu, dajući tako krupan doprinos ovoj da se ,,sačuva od potpune dominacije Orijenta“? I to ne zabranom ulaska u nju talasa izmoždenih ratnih izbjeglica, već ratnim zaustavljanjem armada naoružanih osmanskih pohodika na njenu slobodu.
Zar kao dobar razlog za ,,presudu“ Istorije o kojoj je riječ, za navedenim zaostaje, i za pola inča, činjenica da, dok Evropa, početkom pete decenije XX vijeka nemoćno stenjaše pod fašističkom čizmom, jedino Ti – mada ,,kolektivno“ spolja zdušno smatrana za teritorijalnu, prostornu, demografsku, ekonomsku i vojnu ,,statističku grešku“ – imade snage i smjelosti da, poput Ormuzda, spram kojeg se cjelokupno Tvoje bliže okruženje, i ne samo ono, doimaše kao stvarna greška istorije, u tet–a–tet suočavanju sa fašističkom nemani pokažeš ko je u tek započetom velikom svjetskom ratu stvarno velik, kako se to postaje i kome čovječanstvo u tom pogledu duguje prvu počast i najveće priznanje.
Zar je manje od naprijed rečenog, mandat Istorije da budeš predvodnik borbe malih i uopšte porobljenih naroda u Drugom svjetskom ratu, zaslužila Tvoja formula, iz ,,Omladinskog pokreta“ od 15. decembra 1945. godine, da si u veliki i odlučni boj pošla masovno i odlučno, da bi et verbis et re ,,ostvarila pravo na svoju slobodu, na svoju nezavisnost, na svoju kulturu“.
Ne zaboravi, Crna Goro, da Te je Učiteljica života, nedavno (tačnije, prvog dana proljeća 2017. godine), opet benevolentno i zaslužno, promovisala u još jednu vrstu svojeg anđela čuvara. Dakako, i ovoga puta kao i ranije, s one strane svake pomisli da si bila, ili mogla biti, bilo čijim teokratskim staništem i uporištem. U trenutku dok je već razjareni ,,Istočni medvjed“ – pogromaškom šapom, nošenom ,,entuzijazmom“ domicilnih nam ,,zdravih snaga“, i podrškom politički zloupotrijebljenih crnogorskih majki, koje su zavedene elementarno autističkim i antiustavnim zakonskim aktom svojeg donedavnog najvišeg narodnog predstavništva ustale da brane „stečena prava“– pokušavao da ,,začepi“ svaka crnogorska usta iz kojih su izlazile riječi časti, pravde i slobode– uslijedila je, gotovo kao jungovski sinhronicitet suštinska reakcija viševjekovne utemeljenosti i emancipacije i najviših predjela duhovnog rasta i osviješćenosti crnogorskog bića, iskazana u kulturnom poduhvatu dviju mladih i šarmantnih ovdašnjih dama, zdušno podržanih od mnogobrojnih svojih prijatelja.
Jedna od njih, Podgoričanka, slikarka M. B., reagovala je otvaranjem svoje očaravajuće izložbe slika „soul SELFIE“; druga, pak, njena prijateljica, pjesnikinja i doktorka medicine, Cetinjanka Z. R., došla je iz Beograda, da bi joj taj čin uljepšala Katalogom pisanim za tu izložbu. Sa jedne od stranica tog kataloga, između ostalog, sjaje riječi da je M. B. ovom izložbom uspjela da „nepatvorenom suštinom jednog čudesnog unutrašnjeg svijeta, s lakoćom nadmaši svaku ideju autsajderstva nametnutih društvenih konvencija“, dok, s druge, zrače riječi Alberta Švajcera, da „jedina važna stvar, kada budemo odlazili, biće tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom“.
Postupak dviju čestitih i neustrašivih crnogorskih dama nije bio ni nadomjestak za, s malim izuzecima, kukavni muk aktuelne crnogorske političke i kulturne elite na vlasti povodom pomenutih pitanja, niti manifest neshvatanja teške socijalno-ekonomske pozicije dijela crnogorskih majki. Nije, naravno, bio ni akt potcjenjivanja opasnog podrivačkog djelovanja grupacije domicilnih političkih partija protiv svoje zemlje. U njemu nije bilo ni primisli da se politika jedne velike i u svjetskom masštabu cijenjene zemlje predstavi iz rakursa seoske vašarske ujdurme sa svezanim medvjedom na lancu, na kojoj crnogorski „dengaši“ predano mumlaju zajedno sa „svojim“ hazjainom.
Ali, jeste bio transcendencija poruka:
(a) da kao ni svojevremeni Staljinov „mali prst“, ni ova „Miškova“ velika dlakava šapa – ma ko iza nje u zemlji i svijetu stajao – ne može i neće slomiti Crnu Goru i skrenuti s njenog istorijskog puta;
(b) da su istorijske prilike u kojima se vodi ovaj ,,nastavak rata drugim sredstvima“, znatno drugačije od onih iz vremena postojanja „gvozdene zavjese“, i manje nego onda naklonjene pobornicima takve solucije;
(c) da, svemu tome uprkos, ne smije da bude opuštanja u nastojanju Crne Gore da demokratskim putem i sredstvima, ostvari svoje evropske i evroatlantske ciljeve.
Prava država
Još nešto, crvena, Crna Goro!
S obzirom na to da se suočavaš sa višestruko složenim problemima i izazovima – doma i u svijetu – ostvarivanje Tvojih kapitalnih stabilizacionih i razvojnih projekata i integracionih evropskih i evroatlantskih ciljeva neće biti ni brzo, ni lako.
Da bi sve to, u mjeri mogućeg, ipak, teklo brže, bolje i lakše, moraćeš, barem u dijelu koji se isključivo Tebe tiče, i gdje si stvarno suverena, postati državom– u prav(n)om i političkom smislu. Dakle, ne onim što u biti već jesi – pukim teritorijalno-političkim separatnim prostorom u kome svako, kad mu se prohtje, radi što hoće i kako hoće, ne obazirući se ni na tvoj Ustav, ni na društveni sistem zemlje – već stvarnom društvenom organizacijom, pa čak i zajednicom, u kojoj svi njeni članovi imaju ista prava pred Ustavom i zakonima tek kad prihvate princip da država, baš kao i čovjek sam, daje samo Svojoj Crnoj Gori, otvoreno ono što se i koliko u njih unese.
Za čvrsto pozicioniranje vlastitog etičkog i političkog habitusa nije dovoljno samo biti deklarativno saglasan sa: konfučijevskom filozofemom „ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi“; kantovskim pomirenjem slobode svakog pojedinca sa slobodom svih ljudi; stanovištem francuskog dominikanca, oca Lakordera, da pojedinac slobodu za sebe može dobiti samo sa slobodom svih ljudi.
Za stvaranje čovjekovog čvrstog sopstvenog etičkog postamenta, osim poštovanja navedenih pouka i principa, potrebna je i, jasno prepoznatljiva, duboka ukorijenjenost u idejama i emanatima filozofa iz Trira: da „ako hoćeš da uživaš u umjetnosti, moraš biti umjetnički obrazovan čovjek, a ako hoćeš da vršiš uticaj na druge ljude, moraš stvarno biti čovjek“; da „narod koji podjarmljuje drugi narod, kuje svoje vlastite okove“; da „ni Mađar, ni Poljak, ni Italijan neće biti slobodan dok radnik bude rob“.
Domaći usud
Faktička Crna Goro,
Namnožilo se u Tebi, i „prekardašilo svaku božju i narodnu“, mnogo onih koji za sve gore pomenuto „neće da čuju“, niti žele da poštuju „sveto pismo“ ljudskog roda: da „ono što se donese za sve, za sve mora jednako i da važi“!
Njima je lagodnije i lukrativnije: da beskrupulozno i trijumfalistički krše Ustav, negiraju, nipodaštavaju i grubo vrijeđaju crnogorsku državu, crkvu, himnu, zastavu, naciju, kulturu, istoriju; bespravno zaposijedaju društvenu imovinu, siledžijski i nekažnjeno „divlje“ grade i kradu gdje god stignu i sve što im „padne šaka“; krivotvore, kleveću i podmeću, a umjesto mjesta i punktova na kojima će izmiriti obavezne dugove prema državi, traže odsvud pristigle advokate, ili kojekakve NVO-e, kojima bi kudikamo bolje pristajali nazivi AVO-e, čiji je jedini zadatak da opstruiraju svoju deklarisanu društvenu ulogu, infiltriraju se bez ikakvog legitimiteta i odgovornosti u organe vlasti i ometu koliko mogu njihov redovni i normalni rad.
Takvi su sve to mogli, i sve to i dalje mogu, samo zahvaljući tačnosti Berkovog zapažanja, da kad oni iz elite (na vlasti) ,,svaku pomisao na dostojanstvo žrtvuju ambiciji bez jasne svrhe (izuzev ličnog bogaćenja– R. R.), te se niskim sredstvima služe za niske ciljeve, i cijeli poredak postaje podlim“. Otuda, najvećim dijelom proizilaze sve pošasti savremenog crnogorskog društva – od krađa i beznađa, do korupcije i nezaposlenosti mladih. A, sve se to može otkloniti samo jednim putem – teškim, ali dostižnim i poštenim: pretvaranjem svakog za neki valjan posao sposobnog građanina i građanke Crne Gore, inače punih zora o vlastitom čojstvu i junaštvu, u – kako bi Niče rekao – veoma čist i „kameni blok“ u „čvrstom zidu vlastite istorije“.
I to ovim redosljedom:
Najprije, razumije se, pokušajem primjene etičke superiornosti kao sredstva rješavanja problema, kakvu su pomenute dvije crnogorske dame prvog dana proljeća 2017. godine pokazale prema šapi zapjenušenog Istočnog medvjeda i njegovim supostatima u Crnoj Gori.
Takav „eksperiment“ bi podrazumijevao Tvoj prolazak kroz dva nimalo laka i za mnoge koji u Tebi „nešto znače“ nimalo prijatna čistilišta:
– onog, poslije kojeg u Tvom parlamentu, nezavisno od toga hoće li biti novih izbora, ne bi ostao, ili se mogao naći po bilo kom osnovu, nijedan poslanik koji je ikada, iz bilo kojeg razloga, glasao za neki zakon koji je suprotan Ustavu ili po tom osnovu dobio neki benefit;
– onog, poslije kojeg bi samo političke partije čiji bi programi uživali podršku iznad 30 procenata biračkog tijela, ukoliko bi takvih bilo, dobile pravo demokratskog (političkih i tehničkih) posredovanja u regulisanju izbornih radnji kod konstituisanja narodnih predstavništava na svim nivoima, uz puno poštovanje instituta i prava lokalne samouprave i time oslobodile torture, platonovski rečeno stasioteje, tj. vlast stranaka koje razaraju osnovno političko i svako drugo jedinstvo u državi.
Zatim, ako bi to zakazalo– a moglo bi se desiti u ne malom broju slučajeva– legalnim posezanjem za jedinim legitimnim sredstvom koje u takvim situacijama preostaje : besprizivnom promptnom primjenom zakonski propisanih prinuda, jednako prema svima koji to zaslužuju zbog ogrešenja o moralne i ustavne norme zemlje.
Naravno, uz prethodno, takođe za sve obavezno, promptno, vraćanje svega na bilo koji način otetog od društva države. Radi toga valjalo bi ukinuti tzv. ,,poslanički imunitet“. Uostalom, Crna Goro, želiš li, zbilja, toliko potrebnu Ti etičku renesansu, moraćeš se vratiti na svoje staro pravilo u toj oblasti, koje, sjećaš se, valjda, glasi: „I u gori, istinu zbori“!
Razlog više za to je činjenica da u Tebi, Crna Goro, nema niotkudovića. I oni što su otimačinom društvene imovine u Zagoričkoj šumi izgradili bespravno kuće, stigli su odnekud i prije eventualnog „odlaska u Strazbur“ da „istjeraju pravdu“, dužni su da vrate ono što su oteli, plate štete time učinjene i zajdno sa „službama“ koje su omogućile da to pripišu u svoje pravo i imovinu, ponesu odgovornost za učinjeno. Svi humani i socijalni razlozi u ime kojih se to izbjegava, nijesu ništa drugo do farsično produženje društvene anomije i agonije u kojoj se veći lopovi bogate na račun manjih, a i jedni i drugi na račun društva.
Tako u svim sferama, i to baš u Crnoj Gori, i među Crnogorcima, koje navodno, „ne pogađa mali, nego krivi dio“.
