Jeste li uspjeli da progutate knedlu koja vam je zapela u grlu poslije predfinalne epizode „Božićnog ustanka“? Teško da jeste – bila je ovo pakleno dobra epizoda. Štaviše, osmi nastavak serijala Željka Sošića nije bio samo odličan, već je pokazao da je „Božićni ustanak“ mogao biti fenomenalan da je spakovan u manji broj epizoda, i to baš ovakvih kao što je osma – lišena razvučenosti i melodrame, glumački jaka, scenaristički ubitačna i režirana tako da vas osjećaj strepnje ne napušta od prvog do posljednjeg kadra.
Otvaranje epizode odmah grabi za gušu. U razgovoru Ksenije Božove (Nataša Ninković) i Nika (Miloš Pejović) besprekorno je secirano „crnogorsko spartanstvo“. Majka i sin izgovaraju teške riječi, zbog čega je još teža završnica epizode.
Spartanski dijalog
Sjajna Nataša Ninković „miruje“ već nekoliko epizoda, što još više pojačava dramu između njenog i lika ubjedljivog Miloša Pejovića. Mnogo se istinitih i lovačkih priča prepričava o spartanskom junaštvu Crnogoraca. Manje ih je o Crnogorkama, naročito kada ispod njihovog „Vrati se sa štitom ili na njemu“ izbije drugačija emocija.
Kad se užari srce majke koja je izgubila toliko muških glava da joj je više dosta takve hrabrosti i toga junaštva. Kad kaže da čovjek ne treba da gine da zaštiti đecu, već da mora zbog njih da živi. Kad je toliko pritisnuta beznađem da od jada više ne može reći ništa osim da herojstvo svog sina smatra najvećim kukavičlukom. Šta god ona rekla, on svakako ide da „proslavi“ Božić s puškom. Sve ostalo je sramota za mrtve i žive. Oboje imaju pravo, a niko nije u pravu. I to najviše boli...
Istina o Mojkovcu
Ništa manje nije bolno ni saznanje popa Steva (upečatljivi Mirko Vlahović) da je nehotice postao izdajnik dejstvovanjem Mitrofana Bana (Marko Nikolić). Sošiću su bili dovoljni pažljivo odabrana muzika i Vlahovićevo lice da bez mnogo riječi efektno prenese težinu njegovog usuda.
Lične drame uvijek bole, ali ništa ne zapeče kao istina. U osmoj epizodi najveća je izbila na vidjelo u razgovoru Krsta Zrnova Popovića (Srđan Grahovac) i srpskog generala Dragutina Milutinovića (Nebojša Kundačina). „Đenerale Milutinoviću, jesmo li za ovo ginuli na Mojkovac? – Kapetane Popoviću, je li vas neko terao da ginete na Mojkovcu?“ Šah-mat. Istorijska lekcija u dvije rečenice. I kraj svake moguće priče.
Teška stradanja
Ona knedla koju je u grlo utjerao razgovor majke i sina prerasla je u prigušeni jecaj u finalu epizode kada se krv rascvjetala na grudima kapetana Đura Draškovića (Vojin Ćetković), a nedugo potom i na Nikovom licu.Kapetan je umro bez šanse da ispali metak i ko zna koji put dokaže junaštvo u koje se još kune Crna Gora. Ironijom sudbine, prvi je stradao jedini Crnogorac koji je znao da moraju „mučke“ udariti protivnika, zato što se on neće ustezati da odgovori „nečovještvom“. Na kraju je umro mučke da mučkije ne može biti.
Niko je umro u nezboru sa majkom koja je, znajući šta će se desiti, uzela pušku i podigla najstarijeg unuka iz postelje u koju je zaspao kao dječak, a probudio se kao glava kuće. Kapetanova smrt je bila očigledna, iako teška, ali Nikova je posebna priča... „Božićni ustanak“ je „izgubio“ dva najbolja glumca i neke od najbolje razrađenih likova prije finalne epizode. Završnica ima potencijala da onaj prigušeni jecaj iz osme epizode istjera iz grla – ako se veći dio raspletenog klupka ne utroši na Danila (Miodrag Radonjić) i Jelenu (Sanja Popović), najneinteresantnije likove serijala.
M. I.
FOTO: rtcg.me
