Najveći trik koji je ikad izveo reditelj Aleksandar Petrović bilo je ubjeđivanje vlasti da film „Skupljači perja“ nije kritika tadašnje jugoslovenske realnosti. Kako su samo Jugosloveni prije 50 godina bili ponosni na svog kandidata za Oskara i dobitnika Gran prija Kanskog festivala!
Petrović je naslikao svijet ljudi čije su reakcije hiperintenzivne, nepredvidljive, pojačane do vrha skale emocija i potpuno daleko od racija. Veliki trik je upravo tu: u jasnoj distanci prema svijetu koji možemo samo posmatrati, a nikako ne može biti naš! Sav taj svijet Roma sa sjevera Vojvodine, njihovih pijanih tuga i radosti, pjesama utopljenih u suzama i ljubavi udavljenih ljubomorom. I bježanja, beskrajnih bježanja od sebe i drugih…
Intimno priznanje
Na proljeće 1967. godine „crni talas“ jugoslovenske kinematografije nije još bio žigosan ovom strašnom i svetom odrednicom, koju su mu dodijelili cenzori umjetnosti komunističkog režima. Petrović je godinu ranije dočekao nominaciju za Oskara za film „Tri“. Zato je iza filma „Skupljači perja“ stala država, promovišući ga u Kanu samo dva mjeseca nakon zvanične premijere 27. marta 1967. godine. I to kao prvi film u istoriji kinematografije na romskom jeziku i prvu realnu sliku života Roma.
Naravno, filmske mecene i majstori vidjeli su u filmu mnogo više. Sasvim modernu, prvoklasnu, novotalasnu priču, obojanu nekim dodatno mračnim tonovima svijeta iza „gvozdene zavjese“.
Petrović je tada kazao da je morao snimiti film u blatnjavoj, beskrajnoj ravnici. I na jesen. Uz intimno priznanje koliko je privržen romskom narodu.
- Znate, ako se rodim opet, volio bih da budem Ciganin. I da izaberem sam jedan od puteva... Put radosti koji će od mene načiniti srećnog čovjeka. Ili put smrti i susret sa Bogom – rekao je reditelj.
Živi pijesak
Generacije Jugoslovena pamte pomamu za raskošnom, gizdavom i orijentalnom venerom Oliverom Vučo i čergarskim mačo-džentlmenom Bekimom Fehmijuom. Ono što je manje poznato je oduševljenje svjetske publike i kritike filmom!
Bilo je to nešto nevjerovatno intenzivno u radnji i kadrovima, zbog čega niko nije mogao ostati ravnodušan. U svakoj psovki, autentičnoj i naivnoj grimasi… I u tom nevjerovatnom momentu kada Beli Bora (Fehmiu) umjesto pokorne ljepotice Lenče (Vučo) bira djevojčicu olujnih očiju Tisu (Gordana Jovanović). Bilo je u njenoj pojavi neke opominjuće tuge. Njene tišine nijesu bile živi pijesak samo za Bekima…
Kraj je početak
Kompletan film se odupire bilo kakvom očekivanom rasplitanju narativa. Svaka naredna scena je poput reza po zdravom razumu . Od Tisine svadbe sa koje bježi kod Belog Bore, preko pjesme „Đelem, đelem“ kojom Lenče zagospodari u kafani, do sukoba Belog Bore i Mirte (Bata Živojinović)… Sa tragičnim ishodom.
Svijet Petrovićevih Cigana je pulsirajuće intenzivan u petoj brzini i beskrajno apsurdan. I kao da je kompletan stao u sliku trošne, ozidane čerge okrečene najljepšim proljećnim bojama. Da se sakrije cijeli užas življenja, koji jedni drugima priređuju ljudi bez kompasa.
Kraj je već blizu na proljeće, kada jedna skoro zaboravljena smrt izjapi ispod otopljenog leda. Ipak, čak i tada, film djeluje samo kao početak. I lako je osjetiti zbog čega se Petroviću bilo tako teško oprostiti od njegovih Cigana.
Taj svijet u kojem se jedan kompletan „prosječan“ život stušti i zagrmi u samo nekoliko mjeseci jeste poput carstva uspomena iz djetinjstva. I sjećanja na vrijeme kada smo se smijali tako da puca staklo, strastveno blagi i strašno ludi… „Skupljači perja“ samo su pokazali i nastavljaju da pokazuju koliko smo sami sebe prigušili.
Svjetski zavodnici
Bekim Fehmiu postao je megapopularan tokom sedamdesetih godina, naročito u Italiji, nakon uloge Odiseja u istoimenoj mini-seriji u produkciji Dina De Laurentisa, supruga Sofije Loren. Vrlo brzo je stekao reputaciju velikog zavodnika za kojim su ludjele Ava Gardner i Brižit Bardo. Krajem devedesetih je u velikoj anketi koja je podijeljena Italijankama proglašen za jednog od deset najatraktivnijih muškaraca 20. vijeka. Olivera Vučo, njegova koleginica iz Petrovićevog filma i fatalna dama komunističke Jugoslavije, postala je popularna u Francuskoj nakon premijere „Skupljača perja“. U Parizu je ostala zapamćena kao jedina žena pred kojom je 1968. godine klečao slikar Salvador Dali.
S. STAMENIĆ
FOTO: slobodnaevropa.org / aleksandarpetrovic.org
