Razgovarala: Marija Ivanović
Organizatori Boka Art Film Festa sa Stefanom Boškovićem na čelu zaslužuju veliki naklon: uspjeli su da dovedu mađarskog sineastu Belu Tara u malečku Crnu Goru i izazovu omanji talas euforije među ljubiteljima arthouse filma. Prošle subote u KIC „Budo Tomović“, u vazduhu je mirisalo isto uzbuđenje kao kada se tinejdžeri prvi put susreću sa svojom omiljenom rokenrol zvijezdom. Naravno da mi se 61-godišnji Tar nasmijao kada sam mu ovo rekla. Uhvatio se za kičmu koja ga malo više gnjavi posljednjih godina i rekao: „Ne daj bože!“ Valjda je mislio da ga nijesam primijetila kako šeta ispred KIC-a u dugačkom, kožnom matriks-mantilu, sa tamnim naočarima i cigaretom koja džejms-dinovski vječito visi na kraju usana. Kažem vam - rokenrola.
I nije riječ samo o Tarovom stilu, snažnoj pojavi i prodornom pogledu. On jeste rokenrol zvijezda za poštovaoce arthouse filma zato što je slomio svako pisano i nepisano pravilo kinematografije. Likom i djelom. Bio je i ostao odvažan od prvog filma „Family Nest“ (1979) koji je snimio bez budžeta u 23. godini sve do osnivanja Akademije u Sarajevu, gdje se posvetio netradicionalnom obrazovanju mladih film-mejkera iz svih krajeva svijeta.
Tarovo prisustvo na filmskoj sceni je važno za sve meridijane, ali posebno je bitno za našu zemlju čija je kinematografija još u povoju. Zato je publika sa kojom je mađarski autor razgovarao poslije projekcije filma „Verkmajsterove harmonije“ napustila salu zadovoljna. Tar im nije rekao ono šta su željeli da čuju, već ono što im je bilo potrebno. Nešto slično se dogodilo i sa ovim intervjuom. „Mademoiselle Marija“ je očekivala da Tarovi „poetski i duboki“ odgovori traju po 20 minuta, koliko jedan njegov prosječni kadar, a dobila je nešto sasvim drugačije i mnogo bolje od svoje omiljene rokenrol zvijezde.
OBJEKTIV: Film „Verkmajsterove harmonije“ je pogrešno tumačen, kao mnoga Vaša ostvarenja. Znamo da ne volite da objašnjavate značenje svojih filmova, ali jeste li nekada bili u iskušenju da počnete sa eksplikacijama poslije neke baš sumanute interpretacije koja je daleko od suštine?
TAR: Nikada. Ne mislim da su moji filmovi doživjeli puno pogrešnih interpretacija. Kada sam snimao, uvijek sam razmišljao o jasnoći filmskog jezika i trudio se da ne ostavim prostor za pogrešna tumačenja.
OBJEKTIV: A intervju za Indiwire u kom objašnjavate sagovorniku kako film „Verkmajsterove harmonije“ apsolutno ne govori o koncentracionim logorima?
TAR: O, da. To nikako nije film o logorima. Iskreno da Vam kažem, možda ste u pravu, ali moram da priznam da nemam vremena da ispratim sve šta ljudi pišu. To je njihovo pravo. Moje je da snimim film. Uzmite ga ili ostavite. Siguran sam da ćete, ako vam se jednom dopadne, ostati sa mnom zauvijek. Šta ćete filmu kasnije „prikačiti“ je manje važno.
OBJEKTIV: Od svih analiza ovog i ostalih Vaših filmova najviše mi se dopala knjiga „Bela Tarr, A Time After“ francuskog filozofa Žaka Ransijera. Umjesto da piše o prosječnoj dužini kadrova i drugim tehnikalijama, autor priziva slike, zvukove i emocije iz Vaših filmova. Slažete li se da je to najbliže iskustvu gledanja filmova Bela Tara bez pritiskanja dugmića „play“?
TAR: Možda. Jako mi se dopala njegova knjiga. Znate, Ransijer je filozof. Kada piše, stvarno piše. To je sigurno najbolja knjiga o meni. Definitivno je drugačija od ostalih zato što je lična. A ostale knjige su u redu. Šta god u njima pisalo, ne predstavlja mi problem. Svako ima pravo na svoj pristup, kao što i ja imam pravo da mi se to ne dopadne.
OBJEKTIV: Meni se užasno dopao Ransijerov esej o filmu „Torinski konj“ u kom piše da je glavni junak zapravo drvo, a ne konj ili čovjek. Odlično je primijetio da ste lokacije za snimanje uvijek tretirali kao najvažnije glumce...
TAR: Glumac i dobra lokacija su uvijek bili sve što mi je potrebno. Lokacija jeste glumac zato što ima ličnost. Nikada me nijesu zanimala velika glumačka imena. Nije mi važno hoću li raditi sa Tildom Svinton ili naturščikom. I većinom sam radio sa ljudima koji su se prvi put obreli u glumi. Znao sam da im kažem: „Ne igraj. Samo budi“. Kada su ljudi ono što jesu, ne možete da promašite. I tek tu shvatate koliko je scenario bezvrijedan.
OBJEKTIV: Film „Verkmejsterove harmonije“ zasnovan je na Laslovoj knjizi „Melanholija otpora“. Zar ime ovog djela ne zvuči kao nezvanični naziv vašeg zajedničkog višedecenijskog „pokreta otpora“ protiv svođenja „sedme umjetnosti“ na zabavu za mase?
TAR: Hm, zabava za mase... Znate, prije nego što počnete da snimate film, morate pažljivo osluškivati život. Ljude i okolinu. Onda samo reagujete. Kad upijete život, transformišete ga filmskim jezikom. Pokažete šta ste vidjeli. To je vrlo jednostavna stvar. Ako postupate drugačije, stvorićete sofisticiranu, vještačku kreaciju koja je daleko, daleko od suštine života. S*anje. Prazninu. Ništavilo. Glupost. Laž.
Ne postoji knjiga, film ili nešto treće što može, kao život, da vas natjera da uvidite kako ste mali. Zato svaki film treba da bude artikulacija vaših reakcija i osjećanja prema spoljašnjem svijetu. Dok ne dobijete potrebu da kažete nešto, ne pomjere vas emocije ili ne smislite koja je vaša poruka, vi i dalje procesuirate. Kad to ustanovite, vrijeme je za snimanje.
OBJEKTIV: Mislite li da Vam ljudi stvarno vjeruju da više nemate ništa da kažete poslije filma „Torinski konj“?
TAR: Siguran sam da mi ne vjeruju zato što me stalno pitaju jesam li ozbiljan, a prestao sam da snimam. Uostalom, vidjeli ste „Torinskog konja“. Kako možete povjerovati da treba da snimim nešto poslije njega?
Mrtav sam ozbiljan. Nema više dugometražnih filmova. Ali, radim mnoge druge stvari. Vodio sam Sarajevo Film Academy četiri godine. Bio je to veliki posao od ogromne važnosti za budućnost svjetske kinematografije. Nedavno sam završio veliku izložbu u Amsterdamu. Planiram da radim u pozorištu, ali uz malo drugačiji pristup. Nazovimo ga „netradicionalnim“.
OBJEKTIV: Planirate li da nastavite sa podučavanjem studenata poslije zatvaranja Akademije?
TAR: Ponosan sam na ono što smo postigli za četiri godine i zahvalan ljudima koji su nam dali šansu. Bio je to veliki posao. Možda ću nastaviti da radim nešto malo drugačije na nekom drugom mjestu. Ne vjerujem da ću se opet baviti ovim netradicionalnim obrazovanjem. Bilo je previše zahtjevno.
OBJEKTIV: Šta mislite o etiketama koje Vam često kače uz ime? Na primjer, „najvažniji reditelj poslije Andreja Tarkovskog“ ili „spasitelj modernog filma“.
TAR: Novinari moraju da pišu. Uostalom, hvala im na tome što obraćaju pažnju na moj rad. Ali i to su samo interpretacije. Ništa strašno. Samo, kad ih čujem, ponekad pomislim da sam pokojnik.
OBJEKTIV: Povezivanje Vašeg i imena Tarkovskog nije slučajno. Uvezuje vas jedinstven način na koji tretirate vrijeme na celuloidu, odnosno „vajate u vremenu“, kao što kaže ovaj reditelj. I sami ste mnogo puta ponovili da priče nijesu važne zato što su sve već ispričane u Starom zavjetu i sada se samo ponavljaju...
TAR: Ne znam za Tarkovskog, ali stojim pri tome da su sve priče ispričane. Samo je pitanje koje od njih ponavljamo. Priča je jednostavna – rodiš se, živiš i umreš. I tako je sa svakim. Mene zanima ono što se događa između početka i kraja. Situacije su važne, priče su nebitne.
Ne smijemo zaboraviti da su svi ljudi drugačiji. Mene zanimaju njihove situacije i reakcije. Najveća tragedija života je kada imaš osjećaj da možeš nešto da napraviš, a ne možeš to da uradiš zbog nekoga ili nečega. Ili samog sebe.
OBJEKTIV: Ne postoji bolji trenutak da Vas pitam šta biste onda poručili mnogim mladim ljudima u Crnoj Gori koji govore da ne mogu da ostvare svoje želje zbog skučenosti sredine, nedostatka novca i drugih „spoljašnjih“ problema. Jesu li to izgovori?
TAR: Naravno da jesu. U Sarajevu sam radio sa veoma mladim ljudima. Kada nijesmo imali novca, snimali su telefonima. I je*ite se svi. Živimo u 21. vijeku. Možete da snimite svaku je*enu stvar koju želite. Umuknite. Nemojte mi govoriti da snimanje zavisi od novca. Film je pitanje vaše hrabrosti, snage i sposobnosti.
Morate znati šta želite. Ako ne znate, to je ono što će vas uništiti, a ne nedostatak tehnologije ili novca. Režirao sam prvi film kada sam imao 22 godine. Nijesam imao ništa osim bijesa. Želio sam da pobijedim cijeli svijet. Film nije imao budžet, ali niko od nas nije mario. Ovaj svijet je gotov ako reditelj čeka i očekuje novac da snimi film. Ako stvarno želite da snimate, snimaćete.
Upoznao sam jednog tipa iz Singapura koji je ajpedom snimio film sa nekoliko kolega. To je moguće. Nemojte da robujemo starim, socijalističkim vremenima kada je snimanje filmova bilo buržoaski posao. Umuknite. Snimajte i ne vjerujte nikome. Budite ljudi i osluškujte život. Kraj priče. Reditelj mora da nauči da se bori da istjera zamisao do kraja. Umjetnost je istorija kršenja pravilnosti, a svako pravilo je sje*. I samo treba da se snima, snima i snima!
No education, just liberation
OBJEKTIV: Koje moderne filmske autore poštujete upravo zbog toga što se bore za svoje ideje?
TAR: Mislim da će neki od pedesetak studenata koje sam imao u Sarajevu biti veoma važni film-mejkeri. Ponosim se njima. Od imena za koje ste čuli, poštujem sve koje sam pozvao da predaju u Sarajevu. Fred Kelemen, Pedro Kosta, Karlos Rejgadas, Apičatong Verasetakul... Volim ih. Zato sam ih pozvao, kao drage prijatelje da dođu u moj dom. Naša Akademija je prije svega bila jedna velika porodica. Filmska porodica. No education, just liberation.
Šta uraditi sa Hičkokom u Mađarskoj
OBJEKTIV: Nikako da pomenete bilo kog autora koji je uticao na Vaš život ili rad. Čak ni da iskomentarišete rad svojih savremenika. Zbog čega?
TAR: Jednostavno ne volim da pričam o radu svojih kolega. O uticajima ne mogu da govorim zato što ih nema. Volim njemačke ekspresioniste, Ozua, Godara, Fasbindera, Hičkoka... Ali nijedan nije uticao na mene. To su gluposti. Šta mogu da uradim sa Hičkokom u Mađarskoj? Odmah da vam kažem – ništa. Jedino na šta sam mogao da se oslonim je moj filmski jezik. To sam i uradio.
FOTO: Dragan Mijatović / variety.com / indiwire.com
