Zima i studen, prošli su. Uz snove o jugu, motiv da krenemo u posjetu peraškim palatama je i obilježavanje 80 godina od osnivanja Muzeja grada Perasta.
Uz udare malaksale bure, prvo stižemo pred Palatu Bujović. Nalazi se u zapadnom dijelu Perasta. Uz more. Prizemlje i dva sprata. U Perastu, s visinom, premašili su je samo znamenita Biskupija i zvonici. S tajanstvenim mirisima, tmastim polusjenama i trpkim znamenima stare slave, danas je ona rječiti svjedok divnih peraških pobjeda i dana.
Palata Bujović
Za udobnost sebe i svojih prijatelja, s ljubavlju, podigli su je braća Vicko i Ivan iz kazade Stojšić. Jedna vješto istkana legenda kaže da je kao materijal za njenu izgradnju iskorišćen kamen sa porušenih hercegnovskih bedema poslije oslobođenja grada od Turaka 1687. godine.
Istine radi, nećemo prećutati da na tri kamene ploče na fasadama postoji podatak o 1694, kao godini početka radova na palati.
Malo je vjerovatno da su vlasti u Veneciji rizikovale da sedam godina drže porušene bedeme uz Herceg Novi u koji bi se Turci rado vratili i poklanjali zaslužnom Peraštaninu bilo što osim nekakvih povlastica u lokalnoj trgovini, dovoljnih da mu, uz sve ostalo, omogući gradnju jedne je od najljepših renesansno- baroknih građevina na cijelom jadranskom primorju djelo arhitekte Đovanija Batiste Fontana.
Uostalom, sav je drevni Perast podignut na kamenu. Kuće su građene ljudskim iskustvom. Po kamen se išlo u Pošovo, u Penčiće. Ljudskim korakom.
Ako je što kameno u grad pomoraca sa strane stiglo, stiglo je sa Korčule. Od njega su građene one kuće koje se danas, praznoga oka, bijele kao kosti.
Druga istorijsko-junačka anegdota, kaže da je Bujović bio jako ponosan na svoju palatu. Kada je na njegovo pitanje da li može da sagradi ljepšu graditelj odgovorio potvrdno, navodno ga je u napadu bijesa sa krova palate bacio u more.
Razumno prilagođeni duhu vremena, novi naraštaji Peraštana na tu priču gledaju samo kao na jedno u nizu predanja sročenih s žarkim ludovanjem pripovijedača koji, išćekujući nekog ko s pjenušavih mora nikada neće doći na velikoj lađi, sva čuda svijeta kazuje slušaocu.
Poznati su im ti elementi šekspirijanske tragedije vezani uz život Vicka Bujovića, ali više vjeruju dokumentima, hronicarima i istoričarima koji ga opisuju kao odvažnog ćovjeka i spretnog trgovca.
Opisujući Palatu Bujović, istoričari umjetnosti i arhitekte konstatuju da u osnovnim linijama palate zapravo dominira renesansa sa pet moćnih arkada monumentalnog trijema u bunjatu i smirenom harmonijom pet balkona na tri fasade, dok je barok prisutan u širokoj plastici tih arkada, u kamenoj balustradi i dekorativnim detaljima.
Vicko i Matija
Danas se u njoj nalazi Muzej grada Perasta sa brojnim eksponatima, admiralskim sabljama i odorama, dokumentima i slikama koje svjedoče o burnoj istoriji nepokorivog grada koji se stoljećima opire hirovima ljudi i vremena.
Kroz muzej nas je provela etnološkinja Dragana Lalošević. Pokazuje nam portret Vicka Bujovića, rad koji se pripisuje Tripu Kokolji. Prikazan je u oklopu. Ratnik u punoj snazi, duge crne kose i crnih brkova. Ima muževan izraz lica. Ako se zagledate u njegovo lice, nešto na njemu primorava vas da brzo spustite pogled.
- Knjige kažu da ga je odlikovala velika hrabrost, ambicija i nedostatak skrupula – posjeća Lalošević.
Ubili su ga zavjerenici, ohrabreni od Matije Zmajevića i Dubrovačke republike. Navodno je sahranjen na ostrvu Svetoga Juraja, pred Perastom. Dokaza o tome nema.
Dva mača
Iz blaga neprocjenjive vrijednosti koje krije Muzej grada Perasta, vrijedi izdvojiti glasoviti, po načinu izrade neponovljivi Peraški mač, znak sjećanja na veliku pobjedu koju su Peraštani izvojevali nad brojčano višestruko nadmoćnom turskom vojskom 15. maja 1654. godine.
- Oštrica je jednobrida, izrađena od teškog čelika. Drška je ukrašena dragim i poludragim kamenjem. Okov je srebrni. Uz dršku, na prednjoj strani, urezan je grb familije Stjepanović.
Na istoj strani je natpis na staroslovenskom, dok je na drugoj strani oštrice kratki natpis na latinskom jeziku. Cijela oštrica je bila optočena zlatom.
Po načinu izrade, mač predstavlja kombinaciju italijanskog jednooštrog sječiva iz druge polovine 16. vijeka, krsnice iz druge polovine 16. vijeka, takođe italijanskog porijekla, i raskošne drške koja je odlika arapsko – marokanski tipa mača.
Korice mača su izrađene od tvrdog drveta, presvučene finom crnom kožom i okovane srebrom - kazuje nam Dragana Lalošević.
Po predanju, taj mač je pripadao Zmaj - ognjenom Vuku, potomku despotske porodice Branković, a udajom Katarine Branković postao je vlasništvo porodice Zrinski. Petar Zrinski je, po tom predanju, poklonio mač Peraštanima 23.05.1654. godine poslije velike pobjede Peraštana nad Turcima.
Međutim, pretpostavka je i da su mač izradili majstori u nekoj od radionica na području Boke Kotorske. To potkrepljuje grb peraške kasade Rajković na sječivu, kojoj je pripadala i porodica Stjepanović, a po nekim izvorima pripadao je upravo Vukši Stjepanoviću iz Perasta.
Pomireni u vječnosti
U Muzeju grada Perasta izložen je danas portret Matije Zmajevića. Uz njega je povelja o imenovanju Zmajevića u čin kapetana komodora koju je potpisao ruski car Petar Prvi.
U istoj prostoriji danas su mačevi i Vicka Bujoviča i Matije Zmajevića. Dok ih, pomirene u vječnosti gledamo, pomislim da je Borhes, zamišljen nad bodežom u jednoj ladici poželio da se za trenutak poigra njime i pomislio: Kakva čvrstina, kakva vjera, kakva bećutna ili nedužna oholost, a godine mu jalovo prolaze.
Osjećam da bi se i Bujović i Zmajević s njim saglasili. Zato se u vodičima Muzeja grada Perasta, ta zla krv među njima ne pominje. Nije to mjesto na kome se ljudi uče da pjevaju pjesme o osveti.
Većinu predmeta u postavci Gradskog muzeja poklonili su Peraštani. Muzej postoji od 1937. godine. U Palati Bujović je smješten 1957. godine.
Brajković - Martinović
Palata Brajković – Martinović smještena je zapadno od glavnog gradskog trga. I ona fasadom gleda prema suncu i Verigama.
Podignuta je na mjestu stare kuće Markovića. Jedna je od najstarijih u gradu pomoraca. Podignuta je u 17. vijeku. O tome svjedočci natpis sa 1623. godinom.
Gradili su je sinovi Tripa Markovića, preci čuvenog moreplovca Marka Martinovića iz kazade Čizmaj. Zato Peraštani kraj nazivaju Tripovina.
Danas u njoj živi porodica Radulović, potomci glasovitih Brajkovića čiji je rodonačelnik Andrija vitez Brajković, nosilac vatikanskog ordena Sveti Gregorijus Magnus. Papskom bulom dodijelio mu ga je papa Lav Trinaesti.
Brajkovići su palatu renovirali 1886.
Sačuvana istorija
Vlasnik palate, Andro Radulović, aktuelni je direktor Gradskog muzeja Perasta. U njoj je sačuvan originalan raspored prostorija.
Salon na prvom spratu dekorisan je krajem 19. vijeka u stilu Napoleona Drugog. To je jedini u potpunosti sačuvan salon u Perastu, sa originalnom dekoracijom, namještajem, slikama na platnu, ogledalima...
Oslikao ga je slavni Ivan Volarić. Radulović kaže da je slikarstvo izvedeno tako što je preko šablona nanesen crtež koji je zatim dorađen bojom.
Zidovi su podijeljeni na polja vitkim stubovima koji nose profilisanu gredu. Iznad grede naslikan je friz lozica sa grožđem u plavom tonalitetu.
Polja između stubova obojena su nježno plavim tonom. U njima su raspoređene slike na platnu i venecijanska ogledala.
Na plafonu, pažnju privlači u centru, u krugu, naslikan buket cvijeća oko kojeg su raspoređene raznobojne biljne volute.
Salon je povezan sa manjim bočnim salonom (trpezarijom). Iz centralnog salona izlazi se na terasu koju uljepšava čudesno lijepa ograda od livenog gvožda.
- Rađena je u Egiptu. Perast je živio u duhu Zapada - kaže Radulović.
S oduševljenjem komentarišemo izgled salona i raskoš terase. Vlasnik palate mirno shvata ljude koji remete tok tišine na koji se svikla njegova familija.
Plemenitost i dobra volja tog čovjeka omogućavaju da se uspostavi veza između riječi nedostatnih da se dostojno opišu mora i mačevi i tog prostora koji cvjeta sjenama Brajkovića i Martinovića.
Ima ih posvuda. Svaki detalj palate priča njihove živote. Skriven u satu koji na zidu salona stoljećima broji minute, jedan je veseo što može da vam pomogne i kaže koliko je sati.
Drugom ste zahvalni za svoj odraz u raskošnom venecijanskom ogledalu koje umnožava svemir. Razgledate fotografije u salonu i fascinira vas otmeno držanje jednog mališana u uniformi malog admirala Bokeljske mornarice.
Pitate - ko je to? Onda saznate da je taj dječak rodonačelnik pomorskog prava, dekan Pravnog fakulteta i glavni urednik Pomorske enciklopedije, jedan od osnivača „Jugooceanije“ i CANU, nosilac francuskog Nacionalnog ordena za zasluge Vladislav Brajković.
Taj vam svoji kuražnim stavom kaže da je Heraklit iz Efesa u pravu kada kaže da je karakter svakom čovjeku sudbina. I zahvalni ste mu.
Nešto će vam bitno reći i Ljudmila Brajković čiji je portret na sjevernoj strani salona.
Kao osvjedočeni prijatelj i donator Muzeja grada Perasta ona je položila društveni ispit iz čistog i ispunjenog života. Uz nju saznate pravac puta kojim valja ići.
U palati Brajković – Martinović svako doba ima svoje riječi, svoje značenje, svoju hijerarhiju simbola. Tu vas sve obavezuje da tragate za značenjima, a ne za istorijom. Tu ne pokušavate da proniknete u prošlost, već nastojite razumjeti svoju kuluru i sebe, mramor bijelih bokešnih gradova i vjetar.
Shvatite da postoji ljepota koja je neprolazna i taj Perast na nostalgičnoj obali. Stvarno godi ta utjeha. Zauvijek.
Plameni Mač Don Karlosa Gonzage
U Muzeju grada Perasta pažnju plijeni i Plameni mač. Dobio je naziv po izgledu sječiva koje, svo valovito, podsjeća na plamene jezičke. Dužina mača je 118 cm, a sječiva 94 cm. Drška je na vrhu sa zaobljenom i dekorisanom glavom, a rukobran čine tri polukružno zaobljena rebra nejednake veličine sa ovalnim ispupčenjem po sredini svakog.
Krsnica je ravna i završava se sličnim ovalnim oblicima sa obje strane. Mač je španskog porijekla. Poput Peraškog mača, i on priča o slavnoj prošlosti Perasta i Peraštana.
- Peraštani su ovaj mač oteli od španskog vojskovođe Don Karlosa Gonzage, zapovjednika vojske u Herceg Novom koji je imao zlu namjeru da otme dvije lijepe Peraštanke. Peraštani su ga sustigli i uhvatili nadomak Bijele. U znak odmazde su mu odsjekli ruku i ubili 42 njegova vojnika – priča Lalošević.
Pobjeda/Vlatko SIMUNOVIĆ
Fotografije Pobjeda, Vodič Muzeja grada Perasta, Radio Kotor
