Piše: Marija Ivanović
Ne postoji ništa tragičnije od čovjeka koji je preplavljen željom da vjeruje, a muči ga Božija ćutnja. Dovoljno je sjetiti se samo jednog od solilokvija Ivana Karamazova ili protagonista mnogih filmova Ingmara Bergmana i Karla Teodora Drejera da cijelo tijelo zadrhti od saosjećanja sa vjerujućim čiji su ponos i arogancija prouzrokovali njegovu najveću patnju. Poslije susreta sa takvim likovima osjećamo se emotivno iscrpljeni, izmučeni i gladni tišine da u samoći kontempliramo o njihovim, a našim sudbinama.
Takav osjećaj očekivali smo i od religijske epopeje „Silence“ u režiji Martina Skorsezea, ali veliki američki reditelj nije uspio ni da nas „načne“. Njegov 161-minutni film, koji je spremao 28 godina, na kraju jeste postao naš mučni test vjere, ali... ne u Boga, već u samog Skorsezea.
Božija ćutnja
Ako malo razmislimo, „Silence“ je varka od početka. Skoro tri decenije stvaranja i titula „najstrastvenijeg Skorsezeovog projekta“. Jedan od rijetkih filmskih priča o stradanju hrišćana tokom 17. vijeka u Japanu. Treća adaptacija istoimene knjige (Shusaku Endo, 1966) koju je obilježila verzija Masahira Shinode iz 1971. godine. Popularni glavni glumci (Adam Drajver i Endrju Garfild) od kojih jedan, Lijam Nison, nadvisuje sve ostale na posteru (i naslovnici Objektiva!), a pojavljuje se u filmu desetak minuta.
Sve je nekako ukazivalo na to da će „Silence“ biti jedan od najvažnijih filmova u ovom vijeku i majstorski esej o težini Božije ćutnje za sva vremena. Film obećava čak i na početku, tokom uzbudljive prve trećine, kad zamađijani raskošnom fotografijom Rodriga Prijete (jedini „sastojak“ vrijedan poštovanja), i dalje vjerujemo da će ovo biti epopeja za pamćenje. A onda shvatamo da je „Silence“ obezglavljen već na samom početku, budući da nema jasnu strukturu, nadahnjujuće teološke rasprave i bilo kakav narativni pogon.
Sveštenik Rodrigez (Garfild) se rve sa Božijom tišinom, a sve vrijeme izgleda kao čovjek koji priča sam sa sobom. Čak vas dovodi do iskušenja da za neubjedljivost lika okrivite glumu, a onda se sjetite da je Garfild odigrao jednu od najboljih i najsličnijih rola u Gibsonovom „Hacksaw Ridge“ iste godine. Isto važi i za Adama Drajvera koji je potpuno blijed u „Silence“, a briljira u TV serijalu „Girls“ i Džarmušovom „Patersonu“. Ako glumci nijesu krivci, nema druge nego okriviti reditelja koji ih je usmjeravao.
Izgubljena snaga
S druge strane, najveća izgubljena snaga filma je rola Lijama Nisona koji igra Fereiru, katoličkog sveštenika koji je pristao da se odrekne Boga i prihvati japanski način života. Cijela potraga za Fereirom – put u nepoznato, mala vjerovatnoća preživljavanja, moralno preispitivanje i borba sa mučiteljima – ima konradovski element tako dobro prikazan u Kopolinom filmu „Apocalypse Now“.
„Minutaža“ Marlona Branda slična je kao i Nisonova u filmu „Silence“. Ipak, sve ono što prethodi njegovoj pojavi, kao i sama Brandova gluma, učinili su da ova rola uđe u muzej najupečatljivijih uloga svih vremena. Nešto opasno nije u redu sa filmom koji u startu gotovo mitologizuje jednog od likova, a onda potpuno udavi u trenutku kada treba da zada najjači udarac.
„Silence“ je nerazumno dug film koji iscrpljuje, ali ne emotivno, zato što nije u stanju da probudi bilo kakvu empatiju prema likovima. Scene mučenja vjernika (vatrom, vodom ili kačenjem naglavačke dok im toči krv) snimljene su maestralno, ali ni u jednom trenutku ne stvaraju mučni osjećaj saosjećanja kao, na primjer, Gibsonov „The Passion of the Christ“.
Simbolika ikone
Skorseze ne prestaje da potencira motiv simboličnog odricanja od Boga gaženjem ikone i kroz sva ta silna ponavljanja nikako da objasni zašto ovaj čin toliko znači hrišćanima, Japancima i samom Svevišnjem. Zbog toga obje strane djeluju pomalo nerazumno, a nijesu iracionalne uopšte. Samo se njihove emocije i motivi ne elaboriraju na ubjedljiv način.
Koliko god da su hrišćana izmučili Japanci, sigurno ih je manje nego vjerujućih i nevjerujućih gledalaca koje je izmaltretirao dosadni i neinspirativni Skorsezeov film koji samo djeluje kao blijedi dodatak njegovom mnogo jačem i smjelijem religijskom ostvarenju „The Last Temptation of Christ“. Poslije njegovog „Silence“ prostoriju zaista ispunjava tišina, ali ne ona dobra, meditivna i trudna mislima, već ćutnja puna nevjerice i razočaranja. Mnogima je teško da priznaju koliko je ovo loš film. Možda ne sam po sebi, ali veoma katasrofalan s obzirom na to ko ga je režirao.
Ocjena: 5,2 / 10
Režija: Martin Skorseze. Uloge: Endrju Garfild, Adam Drajver, Lijam Nison, Isei Ogata, Joske Kubozuka, Tadanobu Asano, Šinvaje Skamoto Trajanje: 161 min
FOTO: indiewire.com / collider.com
