Pismo je objavljeno u knjizi "Boka" popa Sava Nakićenovića. Knjiga je prvi put objavljena 1913. godine, a reprintovao je CID iz Podgorice 1999. godine.
Pop Savo Nakićenović piše:
"Narod je jako pobožan, ali ipak sujevjeran. Tako vjerovali su u vještice. Vješticom zovu onu ženu koja u sebi ima nekakav đavolski duh, koji u snu iz nje iziđe i stvori se u leptira, u kokoš, ili u ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu djecu; kad nađe čovjeka gdje spava, ona ga udari nekakvom šipkom preko lijeve sise, te mu se otvore prsi, dok izvadi srce i izjede, pa se onda prsi opet srastu. Vještice ne jedu česna luka, i zato se mnogi o bijelim pokladama namažu bijelim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. Ni jednoj djevojci ne vele da je vještica, već samo babama. Kad se vještica jednom ispovijedi i oda, više ne može da jede ljude, nego postane ljekarica i daje travu izjedenima. - Vele da imaju jednu travu kojom se mažu; milomu mogu zlo da čine, a mrznome ne mogu. Bivalo je slučaja da je narod i kamenjem zasipao žene, za koje držao da su vještice. Tako je bilo u selu Mokrinama za sv. Petra." (strane 166 i 167)
U fusnoti Nakićenović je dao cijelo pismo Petra I Petrovića Njegoša povodom ovog slučaja. Mitropolit Petar I u piše da vještice i vjedogonje ne postoje "niđe u svijet" "kako ovi nesmisleni i bezumni narod misli" Pismo možete pročitati sa faksimila:
M.Ć.
