Piše: Vladimir Maraš
Ponekad imam utisak da ljudi sa ovih nesrećnih balkanskih prostora ne bi imali o čemu da debatuju da nije izbora - malo crnogorskih, malo srpskih, evo i Makedonija ne zaostaje, nijesu vala ni Hrvati mimo svijeta, ama ni Bosanci. Slovence ni u SFRJ nijesam tretirao kao dio ekipe, srećom po njih. Sve je to nekada bilo pod jednom jedinstvenom izbornom kapom koja je vrcala od jednopartijske demokratije. Logičnim raspadom SFRJ na proste činioce, stvari su se otrgle kontroli. Nakon ratova, krenuli smo svi ka Evropi, svako svojim kolosijekom. Evropo, drž' gaće, stižemo! Srećom, ne zajedno.
*****
Društvene mreže ovih dana gore od izbora u Srbiji, a svakako najviše pažnje privlači kampanja njenog aktuelnog premijera Aleksandra Vučića. Kreativni rukopis ove kampanje nam je poznat iz nekih nedavnih crnogorskih izbornih uradaka. Jasno je kojoj i kakvoj ciljnoj grupi su namijenjene.
Kada se to pogleda iz ugla kulturološkog stanja naroda koji žive na ovim prostorima, poruka je više nego jasna: uništi da bi lakše vladao. Zbog toga je svakoj novoj, građanskoj opciji, koja se kao rijetka biljka pojavi s vremena na vrijeme, mnogo teže da okupi zdravo tkivo, dobrano načeto dugogodišnjim pelcovanjem „grandovskim“ virusom. Jednostavno, jasno je zašto svaka balkanska vlast ima njeno veličanstvo Starletu, u svim oblicima kao simbol sopstvenog političkog trajanja. Dobrom džez numerom ili, ne daj Bože, modernim gudačkim kvartetom, glasovi birača se ne mogu namaći ni za upravljanje ulazom, da ne pominjemo mjesnu zajednicu.
U čemu je kvaka? Pa stvar je, ukoliko baš ne vjerujete u očigledno, vrlo prosta. Kada su najgledanijiTV formati Farma, Veliki brat, Ami G show, Lea Kiš, Parovi, Pinkove zvezde, Pinkove zvezdice ili Zvezde Granda, onda je jasno da je odveć previše zvijezda oko vas. Od populacije koja to prihvati kao svoju potrebu, ne očekujete ništa do slijepo praćenje poruka koje ćete im poslati u pauzama tih sadržaja. I kad tome pridodate dvodecenijski kontinuitet, mrka je kapa.
Dakle, današnja studentska populacija, od koje svako moderno i civilizovano društvo očekuje korektiv nabolje, jeste u suštini Grand generacija kojoj je, makar sudeći po Facebook i Instagram navikama, važniji botoks od knjige, a Dragana Mirković od Šantića, da ne pominjem Njegoša ili Andrića. Umjesto nekadašnjeg Opstanka (Survival), jedini kontakt s florom i faunomputem medijadjeca imaju gledajući Daru Bubamaru. Brams ili Šostakovič su manje pominjani u medijima, pa stoga, po imenima bi se reklo da su tek prosječni istočnoevropski hokejaši u NHL ligi. Kakva je budućnost ovih prostora sa takvim, deformisanim navikama i još deformisanijim potrebama? Nije lijepa, stra' me je.
*****
Stvar može da se posmatra i na sljedeći način: da li iko od europejaca građanskog kalibra, na kulturološkom nivou, može da zamisli našu majku Crnu Goru u društvu Holandije, Švajcarske, Austrije i Njemačke? Da li je usamljen moj osjećaj da je to za nas potpuno nedostižno i nerealno? Od misalah me sanak pusti mori, jer bih volio da nađem tu slamku spasa. Zbog čega Crnu Goru, lidera u regionu na putu evroatlantskih integracija, na polju čak i opštekulture danas tako mnogo dijeli od moderne Evrope? A nije da nemamo materijala!
Kompletan, da se ograničim samo na muzički etno-korpus crnogorske zaostavštine predstavlja svjetsku, samim tim i evropsku kulturnu riznicu. Sve nas u suštini toliko boli uvo za to, toliko da nijesmo ni svjesni šta imamo i čime raspolažemo. Odnosno, vjerujem da ima nekolicina svjesnih, ali da je njihov glas daleko od megafona.
I kako je moguće da nijesmo sposobni da tu svoju jedinstvenu, univerzalnu prednostnjegujemo i ne pretačemo u nova, moderna ruha i da njome, kao lučom univerzalne osobenosti kucamo na evropska vrata. Takvim tretmanom sopstvene muzičke istorije bismo dobili ravnopravno i cijenjeno mjesto u društvu evropskih naroda. Kako li izgleda naša evropska viza, kada je u pitanju muzička kultura koju živimo?
*****
Crnogorce je nekada, poput predrasuda koje su pratile i druge balkanske narode, tukao glas da nijesu premuzikalni i da im se muzička istorija svodi na nekoliko poludefinisanih tonova koji se izvode na guslama. Jes, kako nije!
Evo da odgovorno ustvrdim, što bi rekli političari, garantujem da bi se u nekoj otvorenoj i stručnoj raspravi pokazalo da je stara crnogorska muzička baština jedna od onih malobrojnih autentičnih evropskih, koje imaju idealne performanse za moderne forme, na kojima počiva „nova“ svjetska muzika svih žanrova.
Ali kako da očekujemo od nekog drugog da to prepozna, kada ni sami nijesmo svjesni te činjenice? To mu dođe kao da u rođenoj kući skapavate od žeđi, a na idelanom mjestu u vašoj bašti, na samo petnaestak metara dubine posjedujete izvor do kog možete vrlo lako doći jednostavnim i logičnim procesom - kopanjem. Dakle, radom, željom, voljom ihtjenjem, ne kukanjem i svakako ne pozajmljivanjem novca za kupovinu tuđe, primamljivo upakovane flaširane vode, dokazano lošeg kvaliteta.
