Glavna zvijezda četvrte epizode „Božićnog ustanka“ nije bila ni dugo čekana srpska vojska, ni Cetinjani, ni francuski probisvijet. Svi su ostali u sjenci odlično napisanih dijaloga u kojima ste, ako ste pažljivo slušali, mogli otkriti nekoliko dijagnoza crnogorskog društva koje su se vrlo malo promijenile do dana današnjeg. Sve je isto, samo kralja nema. Ili monarhije, ako ćemo tačnije.
Pogađate, dvije ključne scene odigrale su se na ulici i u kafani, gdje se i dan-danas nalaze najveći doktori spremni da analiziraju sve domaće probleme.
Kafanske priče
U kafani kod Peśa šansu da zablista dobio je Miloš Pejović kao Niko koji u prethodnim epizodama nije imao veću priliku da se razmaše. Milošu (Milivoje Obradović), koji je stigao na Cetinje poslije trogodišnjeg boravka u Beogradu i napada ga da brani kralja Nikolu, odgovara: „Ne branim ja ni kralja ni Petroviće. Ja branim onu kulu iz koje smo potekli. Branim Božov i Mirkov grob. Branim svoju đecu. Branim Crnu Goru, no si ti zaboravio kako to izgleda. Ti sad imaš drugu otadžbinu.“ U njegovom odgovoru sumirana je suština razmišljanja i osjećanja običnog čovjeka, kog politika ne interesuje, a ne može da izbjegne da postane njena žrtva.
Lijepa dijagnoza stigla je i od Peśa (Boro Stjepanović). Crnogorci, narod sa dvije duše... Svi se čojkaju, niko manje od dva prsta obraza nema. Ne može ih više gledat kako sjede, piju rakiju i doktoriraju profesiju „rekla-kazala“. Svako ima nekog bratanića koji zna nešto o kralju Nikoli i njegovom odlasku iz zemlje. I stvarno, cijela četvrta epizoda prikazala je kako polako nastaje raskol u jednoj porodici i društvu kroz prikaz različitih mišljenja o „narodnoj majci koja je utekla i đecu zaboravila“. U viziji reditelja i scenariste Željka Sošića nema demonizovanja nijedne strane – likovi su dobro iznijansirani, pa je potpuno razumljivo zašto su „svi u pravu“.
Svi su u pravu
U pravu je onaj Todor (Mladen Nelević) koji sjetno piše kralju da pošalje lapor hrane i oružja napaćenom narodu, a onda šamara jednog od svojih Crnogoraca zato što viče da je gospodar izdajica. U pravu je Miloš kada poziva Crnogorce da se trgnu, zaborave na monarhiju i oslone na sebe da bi se spasli od jada, bijede i gladi, iako podržava čin „izmišljene vojske imaginarne države“ koja je okupirala njegovu zemlju.
U pravu je pop Stevo (Mirko Vlahović) kada kaže da je komunizam zlo zbog paljenja crkvi, ubijanja žena i djece i urušavanja pravoslavlja u Rusiji, iako ovi aktovi imaju malo veze sa suštinom ove ideologije. U pravu je Danilo (Miodag Radonjić) zbog toga što joj pripada, zato što misli da je to jedini način na koji može spasiti svijet i lišiti ga jada. U pravu je čak i onaj Janko (Momčilo Pićurić) koji podmićuje siromašnog i ojađenog Pera (Aleksandar Radulović) da glasa za „njegovu opciju“ na veljoj skupštini u zamjenu za mjesto krilaša na Cetinju. Jeste u pravu, zato što osjeća da su Petrovići bili krvnici njegovom rodu.
Rijetki zamorni djelovi epizode vrtjeli su se oko ljubavnog odnosa Danila i Jelene (Sanja Popović) i novih rasprava njihovih porodica. To opet pokazuje da je „Božićni ustanak“, makar za sada, više od uprošćene ljubavne priče. Kako epizode odmiču, Sošić sve bolje secira korjenite podjele u crnogorskom društvu i uspijeva da izbjegne političke zamke koje od početka prate serijal. Do kraja je ostalo više od pola, a znamo da se u ovoj formi u svega nekoliko minuta priča može preokrenuti. Još nije vrijeme za konačni sud o „Božićnom ustanku“. M. I.
FOTO: Ivan Čojbašić
