Možda će zvučati pretenciozno, ali London zaista ima sve što je jednom modnom fanatiku potrebno prije i poslije, a posebno tokom vesele modne sedmice - od stranih dizajnera koji vole baš ovu pozornicu za predstavljanje, do lokalaca koji ne mogu da zamisle drugi svijet za uvježbavanje slobodnih dezena.
Posebna tema su dizajneri koji nijesu planetarno poznati, a u Londonu pronalaze svojevrsnu odskočnu dasku. Organizatori londonske smotre mode umiju kao malo ko da propuste autore kroz pažljivo-oštri filter i dozvole mnogim igračima da prošetaju svoju hodajuću umjetnost.
Ove sedmice londonska smotra mode bila je riznica novog kombinovanja boja, dezena i skrivenih političkih poruka. Od Rajan Lo i Moli Godar sa freškim rozim tonovima do malo konzervativnijih, „sigurnih“ pristupa poput crno-bijelih i braon tonova po kojima se posebno izdvojio Dž. V. Anderson.
Pastelne i jarke boje bile su uobičajeni šik dizajnera poput Emilije Viksted i Edelin Li, dok su blok-boje uglavnom poslužile za novu igru Sedi Vilijams. Rozi i blok- tonovi definitivno dovode do ludila ljubitelje mode koji vole malo suptilnije kombinacije. Ipak, matematika londonske smotre mode bila je jasna – zar postoji razlog da se nekada ne poigrate odjećom i ne dozvolite da vam nije sve na očekivanom mjestu?
Očekivano, nakon reakcija muzičke i posebno filmske industrije, modni sektor je pokazao da umije da postavi stvari na svoje mjesto. Na London Fashion Weeku mogle su se čuti skrivene i ne tako pritajene poruke o Bregzitu i Trampu. Od modne ikone Natali Masenet koja je potencirala da je „inkluzivnost u srcu britanske mode“ do dizajnerke Anje Hindmarč koja je naglasila da joj je prijeko potreban taj „strani“ procenat koji ima u svojoj modnoj kući.
Nakon Njujorka, glasna poruka je stigla i iz Londona – modna industrija neće igrati onako kako sviraju političari. Politički trendovi apsolutno ne interesuju dizajnere. Naredne sedmice njihovu štafetu i dokazivanje ove tvrdnje preuzeće Milano.
Leila MURSELJEVIĆ
FOTO: Leila Murseljević
