Društvo

Kakve se knjige objavljuju i čitaju u CG: Što vrijedi baš vrijedi, a goremu nema kraja

Na policama knjižara u Crnoj Gori dominiraju „hit romani“ iz domena lagane, zabavne literature. Sasvim u duhu epohe: „Ostani kraj mene“, „Ljubavni život moje ujne“, „Ko će suze da briše kad te ne bude više“, „Poslije tame“. Živim bojama islikane knjige. Neke među njima i s ubjedljivom preporukom „bestseler Njujork tajmsa“ na naslovnici. Ako u beznađu posegnete za nekom i suočite se sa njenom „ljepotom i pameću“, nemojte da vas to dotuče. Ako ništa drugo shvatili ste koliko je prazno i pusto živjeti uz te knjige. Sjetite se, potom, da je u Crnoj Gori prošle godine objavljeno 1140 knjiga i potražite neku bolju. Sigurno ćete je naći.
Kakve se knjige objavljuju i čitaju u CG: Što vrijedi baš vrijedi, a goremu nema kraja
Portal AnalitikaIzvor

Jedna među njima pisana je na portugalskom jeziku kojim koji ima više od 200.000.000 govornika, a prvi put na svijetu štampana je u Podgorici. I ne bilo čija. Legendarni Paolo Koeljo objavio je u izdanju Nove knjige roman „Špijunka“. U svjetskim okvirima to vam dođe kao da „Red Hot Chili Peppers“ rade album u studiju kod Vladimira Maraša. Podgoričanke bi kazale: Malo li je!

Prošla godina morala bi ostati upamćena i po činjenici da je, prvi put poslije avanture Tina Ujevića koji je u Nikšiću 1931. godine objavio knjigu pjesama „Auto na korzu“, jedan etablirani južnoslovenski autor prvo izdanje svog djela povjerio crnogorskm izdavaču. Miljenko Jergović objavio je kod Otvorenog kulturnog foruma roman „Nezemaljski izraz njegovih ruku“. I podgorička izdavačka kuća CID imala je u tom periodu svojih zvjezdanih „pet minuta“. Objavili su „Istoriju Gota“ Herviga Volframa i „Postmodernizam“ Frederika Džejmsona. Knjige za sva vremena štampane su i sa logom Matice crnogorske i Fakuteta za crnogorski jezik i književnost. Blistale su i male izdavačke kuće. „Arto“, „Žuta kornjača“, „Akvamarin pres“ osvajaju prostor. Ulcinjska „Plima“ u fazi je povlačenja, ali tih nekoliko izdanja iz 2016. jasno su uočljivi amblemi za orijentaciju ljudima slobodnog uma.

Ključne stvari

Definitivno, imamo dobrih knjiga koje su crnogorski proizvod ili su prevedene za potrebe crnogorskog tržišta. Zašto ih nema još više – Pobjeda je pitala direktora izdavačke kuće CID Žarka Radonjića.

– Tri su ključne stvari. Prvo – tržište je malo, a sve što je prodaja van Crne Gore podrazumijeva jako puno troškova. Drugo – kupovna moć je mala, a vrijedne knjige su jako skupi projekti i često su plod višegodišnjeg truda velikog broja ljudi koje morate pošteno platiti. Treće – mlađi naraštaji su kada je čitanje knjiga u pitanju jako zapušteni. Ne kupuju, ni kada to sebi mogu da priušte, ni knjige koje su im potrebne. Često su im predgovor i pogovor knjizi dovoljni da zadovolje aktuelne standarde i predstavljaju se kao eksperti. Kad se ta tri uticaja saberu, kao rezultat imate mali broj uspješnih izdavača i mali broj knjiga za sva vremena.

Definitivno, fale nam svjetski važne knjige koje moramo ovdje imati da bi mogli napraviti kvalitetno poređenje i shvatiti ko smo i gdje smo u oblasti znanja koja su nam potrebna u nadmetanjima koja danas znače opstanak – kaže Radonjić.

Istorija ili mit

Uvidom u kataloge gradskih biblioteka i malobrojnih izdavača lako je izvesti zaključak da su crnogorski građani koji pišu knjige, većinski, pjesnici ili istoriografi. Uglavnom u pokušaju. Naslovi koji su, sportskom terminologijom označavajući ih „u vrhu brida“, činili bi čast i većim kulturama.

– Crnogorska „oficijelna“ (da upotrijebimo ovaj termin za stručnu i profesionalnu) istoriografija tradicionalno je bogata dobrim naslovima i kvalitetnim studijama. Iako je prošla trnovit put u svojim razvojnim sazrijevanjima, borivši se dugo sa zvaničnim ideologijama, ipak možemo reći da je u odnosu na broj istraživača i institucija koje se bave njome postigla visoke rezultate. Ne toliko metodološke, koliko epistemiološke. Istina je da nijesmo dali istoričara Brodelova tipa, ali to nije dao dobar dio jugoistočne evropske istoriografije. Ono što pada u oči i što bismo mogli reći da je zaštitni znak naših studija, jeste jedna iscrpljujuća fetišizacija interpretiranja građe mentefaktalne provenijencije s izuzetno siromašnom „predstavom o realnom“ u prošlom, o čemu je kritikujući tradicionalnu istoriografiju govorio Mišel Fuko. Veliki dio naše kulturne baštine bogata je izvorna zaliha za buduće istraživače, koji bi uz postojeće studije uglavnom nastale iščitavanjem pisanih izvora mogli imati velike perspektive. Neophodno je institucionalno ojačavanje na poljima pluralnodisciplinarne saradnje, đe bi se naša tvrdokorna istoriografija „olakšala“ metodama ostalih humanističkih disciplina. Jer imamo puno odličnih knjiga, koje su zbog „hladnog i teškog“ pozitivističkog aparata nečitljive široj publici, sem u onoj mjeri u koliko se njihov nazor poistovjećuje sa studijom – kaže istoričar Boban Batrićević.

(Opširnije u današnjoj Pobjedi)

Ilustracija: theodysseyonline.com

Portal Analitika