Dobitna kombinacija se ne mijenja - nakon što je prikazao kratkometražni film „Sve to“ na četrdesetak svjetskih festivala i osvojio pet nagrada, reditelj Branislav Milatović vratio se starim saradnicima. Mladi crnogorski autor ponovo je uposlio glumca Slavka Štimca i pisca Ognjena Spahića u kratkom filmu „Puna glava radosti“, čije je snimanje završeno prije dva i po mjeseca u Beogradu. Milatovićevo 16-minutno ostvarenje, u kom igra i Marko Baćović, jeste adaptacija istoimene Spahićeve priče, mnogo kompleksnije od one koja je inspirisala film „Sve to“. Da bi savladao zahtjevniji tekst, Milatović je morao da primijeni rediteljske postupke koji su prilično neobični za domaću kinematografiju. Osim što je „Puna glava radosti“ crno-bijeli film, ovo ostvarenje snimljeno je u jednom kadru!
Dok čeka odgovore od nekoliko festivala na kojima bi „Puna glava radosti“ mogla biti premijerno prikazana, reditelj govori za Objektiv o drugoj saradnji sa Spahićem i Štimcem, temi, pristupu i izazovima tokom snimanja, i otkriva šta se događa sa scenarijom za njegov prvi dugometražni film o kom se već neko vrijeme šuška među crnogorskim filmadžijama.
OBJEKTIV: Film „Puna glava radosti“ prikazuje neobičnu seansu psihijatra i pacijenta. Govori o čovjeku 21. vijeka kom se kao izlaz iz egzistencijalnih problema često nude pogrešna vrata. Kakav je taj čovjek u Vašem filmu?
MILATOVIĆ: Film „Puna glava radosti“ građen je od početka kroz ideju prikaza najsuptilnijih psiholoških problema sa kojima pojedinac, individualista prije svega, mora da se suočava da bi ostao blizu svojih idejnih, estetskih i moralnih načela. Scenario je profilisan da što bolje prikaže ogoljenost karaktera koji je prinuđen da se bori i prilagođava zamkama modernog doba.
Svjedoci smo da je 21. vijek već na početku ispraznio, poništio i redefinisao mnoga značenja koje je, kako smo vjerovali, 20. vijek uspostavio kao aksiome. Među tim dvadesetovjekovnim fenomenima svakako veoma zapaženo mjesto pripada i psihoanalizi, jedinoj medicinskoj grani koja, kako je duhovito primijetio veliki pisac i pjesnik Čarls Bukovski, nije izmislila lijek, već bolest.
OBJEKTIV: Film je rađen u crno-bijeloj tehnici. Šta ste dobili od crno-bijele forme što biste inače izgubili da je film rađen u koloru?
MILATOVIĆ: U filmu „Puna glava radosti“ ima puno teksta, pa sam sve ostale elemente u filmu pokušao da ogolim i podredim priči glavnog junaka. Smatram da boja u filmu utiče na podsvijest gledaoca, a kroz crno-bijeli kolor se u slučaju ovog filma sva pažnja usredsređuje na priču i odnos dva lika. Stoga potreba da radim crno-bjeli film nije imala neku određenu retoričku funkciju.
OBJEKTIV: „Puna glava radosti“ snimana je iz jednog kadra. Zbog čega ste se opredijelili za ovakav postupak?
MILATOVIĆ: Montaža može da se koristi samo u određenim granicama, inače nanosi štete samoj ontologiji filmske priče, kaže Andre Bazen. U filmskom postupku rez predstavlja jednu vrstu manipulacije. Ja sam se odlučio da se sa realnim definiše i filmski prostor, i odredi filmsko vrijeme koje ovdje ne pulsira i traje u montažnom uspostavljenom nizu kadrova, već se izjednačava sa realnim vremenom. Vjerujem da se emocionalni potencijal ovog filma samim tim uvećao i gledaoce smjestio u poziciju saučesnika u priči.
OBJEKTIV: Kada ste, poslije nekoliko pokušaja, znali da je to-to i da imate finalnu verziju filma?
MILATOVIĆ: Ne postoji idealna verzija filma u ovom slučaju, budući da sam zbog specifičnosti rediteljskog postupka morao za finalnu da odaberem onu koja ima najmanje grešaka. Nemoguće je u toj jednoj cjelini i trajanju od 16 minuta imati svaki detalj posložen onako kako sam prvobitno zamislio. U slučaju klasičnijeg pristupa stvari su ipak olakšane zato što možeš vraćati glumce dok ne dobiješ odgovarajući dubl. U mom slučaju, u 16 minuta jednog kadra morala su da se sinhronzuju glumačka igra, mizanscen, tajming i pokret kamere.
OBJEKTIV: Ostvarenja snimana u jednom kadru na neki način postaju „trendi“ posljednjih godina, naročito poslije proboja filma „Victoria“. Je li popularizacija ove vrste snimanja uticala na to da se opredijelite za njega?
MILATOVIĆ: Ne. Čak ni lično nijesam pristalica ovako ekstremne filmske estetike. Moje opredjeljenje je posljedica izbora književnog predloška koji je sam po sebi „nefilmski“. Glavni lik priča život izmišljenih i dalekih ljudi vješto oslikavajući njihovu svakodnevnicu i psihička stanja i nakratko zamjenjujući sopstvenu stvarnost sa realnošću priče. Na taj način film „Puna glava radosti“ problematizuje odnos realnosti i fikcije hodajući po tankoj niti na kojoj se spajaju ta dva entiteta. Uvjeren sam da snimanje filma iz jednog kadra u mom slučaju nije bilo samo jedno od ponuđenih rješenja, već jedino moguće.
OBJEKTIV: Snimanje u jednom kadru ipak nekada bude samo neuspjela stilska vježba, a nekada se dobije perfektno zaokruženi film... Koji Vam se filmovi rađeni na ovaj način najviše dopadaju, a koji nijesu ostavili dobar utisak?
MILATOVIĆ: U suštini sam gledao samo nekoliko filmova koji su snimljeni u jednom kadru. Uglavnom su dobri i hvaljeni, ali vjerujem da bi isto tako bili kritikovni kao stilske vježbe da nijesu uspjeli. Kratki film „Thunder Road“, pobjedniik sa prošlogodišnjeg Sandensa, najbolje pokazuje kako se ovakvim pristupom može dobiti film koji ne samo da opravdava način snimanja iz jednog kadra, već ga čini najboljim filmskim rješenjem zbog same organike ovog postupka.
OBJEKTIV: Koje ste filmove gledali da biste se pripremili za snimanje „Pune glave radosti“?
MILATOVIĆ: Najviše opus Bele Tara i određene filmove Tarkovskog, Ozua i Mikloša Janča. Takođe, tu je i odlični film „Flowers of Shanghai“ Hou Hsiao-Hsiena, kog mi je preporučio filmski kritičar Aleksandar Bečanović.
OBJEKTIV: Kad ćemo konačno moći da vidimo „Punu glavu radosti“?
MILATOVIĆ: U naredna dva mjeseca očekujem odgovore od selekcionih komisija na festivalima na kojima sam konkurisao. Odmah poslije premijere, film će biti prikazan u Crnoj Gori.
Spreman scenario za prvi dugometražni film
OBJEKTIV: U domaćim filmskim krugovima šuška se da imate sjajan scenario za prvo dugometražno ostvarenje. Šta za sada možete otkriti o njemu?
MILATOVIĆ: U pitanju je road movie. Rad na scenariju je bio dugotrajan i iscrpan. Na scenariju sam sarađivao sa mladim i talentovanim dramaturgom Milom Masoničićem i Ognjenom Spahićem kao koscenaristom, kombinujući tako scenaristički i literarni pristup, mladost i iskustvo. Pokušali smo da ispričamo jednu univerzalnu, ljudsku priču o prijateljstvu, starosti i ljubavi, u okviru ovog pomalo zanemarenog podžanra koji je bio u ekspanziji šezdesetih i sedamdesetih godina u američkom filmu i prilagodimo ga savremenom crnogorskom trenutku. Ne pravim nikakvu misteriju i pretjeranu tajnovitost oko scenarija, samo želim da govorim o njemu tek kada dođe u fazu minimuma prudukcijske izvjesnosti, a to zavisi isključivo od finansijskih okolnosti.
Spahićev osjećaj za mjeru i tiha energija Slavka Štimca
OBJEKTIV: Ovo je Vaša druga adaptacija priče Ognjena Spahića, poslije nagrađivanog kratkometražnog filma „Sve to“. Ujedno, Slavko Štimac opet igra glavnu ulogu. Šta Vas privlači u Spahićevim riječima i glumi Slavka Štimca?
MILATOVIĆ: Spahićeve priče daju dobro polazište i inspiraciju za stvaranje filmskog djela, naročito njegov osjećaj za mjeru kada je u pitanju dijalog. To ponekad filmskom autoru ne olakšava situaciju, zato što ga vrijednost književnog teksta može sputati i ograničiti u rediteljskom prosedeu. S druge strane, u radu na filmu konstantno vraćanje na Spahićev izvorni tekst i njegovu postavku likova pomoglo mi je u donošenju nekih krucijalnih odluka kada je u pitanju narativno odstupanje od teksta.
Slavko Štimac nametnuo se kao izbor za glavnu ulogu još u početnoj fazi rada. Uvijek sam smatrao fenomenalnim to što je kroz cijelu karijeru, mirnoćom i svedenošću, kupio energiju drugima i nenametljivo preuzimao scenu na sebe, a sve to je postizao bez afektiranja i prikazivanja lažnih stanja i emocija. Uspio je da kroz skoro pola vijeka trajanja na filmu očuva u sebi emociju koja se vremenom nije potrošila.
M. IVANOVIĆ
FOTO: Nataša Ilić / privatna arhiva
