Gledamo filmove i serije, preslušavamo muziku, repetiramo laptopove, žvrljamo utiske i još za to dobijamo pare. Nije ni čudo što nam posljednju godinu stalno ponavljaju kako imamo najbolje poslove na svijetu! Moglo bi i tako da se gleda.
Ili, ipak, ne? Samo mi stvarno znamo kako se kalio Objektiv od kada je prvi broj objavljen 25. februara prošle godine.
Mnogo smo se puta uhvatili za glave prije četvrtka i prokleli sebe što negdje ne kopamo kanaleumjesto što svake sedmice krojimo 28 strana o našem svetom trojstvu – filmu, televiziji i muzici. I onda nas još glavni urednik nagrdi za rođendan i uvali nam da radimo osam strana više!
Šalim se... Nagrdili smo se sami – mi smo jedina redakcija planete koja traži da radi više nego što mora. Zamoljakali smo da dobijemo još osam strana uz sve trep-trep okicama da bismo imali mjesta za ovaj „making of“ tekst. I upalilo je. Draško nam je povjerovao da smo, ako već čitate šta pišemo, dužni da vam otkrijemo pravu istinu o Objektivu.
Smrt je samo vijest
Prva i najcrnja muka naša – događaji četvtkom. Sjedim lijepo na terasi, mazim jednu od sedam mačaka (jeste: sedam!) i tobož ponosno prelistavam Objektiv, kad portali počinju da gore. I kapiram da na naslovnoj imam najavu recenzije filma, a Bob Dilan upravo dobio Nobela! Da ne pominjem sve velikane koji su nas napustili prošle godine. Nekako se baš pogodi da bude četvrtak ili petak. Dok dođe naredni broj, ubajati se sve.
Ili jedan od većih stresova – otvaranje Kanskog festivala. Naslovna prelomljena u ponedjeljak, broj izlazi u četvrtak kad je otvaranje, a tri dana se vrte vijesti o potencijalnoj bombi. I što sad? Ništa. Samo sjedim sklupčana u krevetu, jednom rukom prelistavam portale, a drugom nervozno mazim (čitajte: ćelavim) mačku po glavi i molim se svim filmskim svecima da Kan ne odleti u vazduh, a mi imamo slatku naslovnicu na kojoj piše „Mravinjak glamura i filma“.
Ludjeli smo od iznenadnih vijesti četvrtkom, ali ni približno kao kad neko od poznatih premine utorkom ili srijedom, pred zatvaranje broja. Poruka u inboksu od Leile: „Što ćemo? Imamo li ga đe?“, a tek sam se probudila, znam da ni nogom ne mogu da naguram još jedan tekst, podižem caps lock na nju, ni krivu i dužnu, i kucam: „KO JE UMRO“.
A opet, ni to nije najgore kod „umrlica“. Najteže je kad moraš da napišeš In memoriam za osobu koja ti struji krvotokom. Za Koena. Dragana Nikolića. Ili Princa. I uvijek ga ostavim za kraj, kad uđemo u crveno, a onda se nerviram jer žurim da završim i nije dobro. Ne može da bude dobro, jer nije bilo vremena da shvatim da je to-to. Posljednje zbogom. I onda mrzim taj nesrećni broj. Samo ga arhiviram i svaki put se naježim kad preturam stare brojeve i vidim tu naslovnu stranu.
Nemojte ni da počinjemo o nestancima struje, padanju servera, kašnjenju TV šema i svim mogućim kataklizmama koje se obično dešavaju u pet do pet. Pa se spuštamo iz redakcije u Mint ili Savojo kao sirci tužni bez iđe ikoga, prikopčavamo laptopove i ne konstatujemo konobara koji peti put pita što ćemo da pijemo.
Ili kad prečekiram PDF 2.897 puta prije slanja na štampu, a onda sjutra vidim da sam pojela slovo i prekrstila Ragnara u Agnara i pirate Čarlsa u kauboja Džona Vejna. Ili stigne neplanirana reklama i dođe mi da se odreknem dvije plate samo da ne moram da mičem dobar tekst. Ili jedne sedmice imam na lageru pet Prustovih upitnika i tri Preporuke, a onda se druge dogodi da sagovornici ispomjeraju tekstove zbog obaveza. Crvena lampica se pali i počinje ganjanje novih žrtava. Neke mi još nijesu pale šaka, ali ćeraćemo se još. Spavaš li mirno, Petre Buriću!?
Prijetnje Drašku
Na tatine prijetnje Drašku, zato što me oteo od familije, oguglala sam poslije nekoliko mjeseci. Tajo se već navikava na kampovanje u redakciji ponedjeljkom, utorkom i srijedom, pa me više ne čeka na ponoć uz viku: „Moj sine, počeću sliku sa sobom da ti nosim, zaboravih više kako izgledaš!“
Vremenom je ukapirao da ne bih napustila Pobjedu prije zore da me Draško i Rada, dobri duh redakcije, ne podviknu da se pakujem jer su mi zvali taksi. Čak je počeo da brani glodura, inače školskog druga, kad mu se žalim kako mi samo klimne da šaljem broj na štampu i ne kaže ništa. Ništa! Ni da valja, ni da ne valja. „Mogla bi se ti ofarbat u plavo... Pa kako ne kapiraš, tuljansone. Vi ste mu rahatni. Nema ti što pričat kad je zadovoljan“.
Jes', zadovoljan je – dok mu za naslovnu ne predložim neko „crkvosmetalo“ ili „Marvelovu liliputančinu“. Pa me vrati nazad uz: „Idi kući tati, pa izmišljaj te tvoje kovanice“. Ili uđe u redakciju, podsjeti Nenada da sam oprala njegov omiljeni „Interstellar“ i utekne u svoju kancelariju smijući se otvaranju nove rasprave o staroj „rani“.
Nije i da nijesmo podigli mnogo krvnih pritisaka pišući ono što mislimo. Društvo nam stalno šalje poruke četvrtkom kudeći nas zbog toga što smo oprali nešto što im se dopalo ili obrnuto. Jedan veliki drug i još veći kritičar mi nikad neće oprostiti ljubav prema Larsu fon Triru i netangiranje oko mana „Božićnog ustanka“. Ali, to je manje bitno kad uspijevam da ga toliko iznerviram da me zove „Dart Vejder filmske kritike“ i iskuje genijalštinu: „Marija volim-golog-Bila-Mareja-jer-ne-vidim-tijelo-nego-svu- dubinu-njegove-harizme Ivanović.“
Nezamjenljiva ekipa
Na čelu redakcije je možda Dart Vejder, ali nezamjenljivih džedaja joj ne fali. Stojan koji izdribla omanje brdo tekstova u Areni, a onda mi pošalje sedam recenzija za naredna dva broja. Da je ormar pretvorio u mašinu za putovanje kroz vrijeme ne bi sve to stigao. I Leila koja kao da ima deset pari nogu i ruku, pa kuca i šalje priče iz metroa, sa londonskih ulica i iz kafana, gdje god se u tom trenutku našla. Dva stuba koji su tu sa nesalomivom energijom od prvog dana i bez kojih je Objektiv nezamisliv.
Vremenom smo porasli. Došao nam je Vlado, a kvota da ne operemo TV Pink M u svakom broju pala je na 1,07. Slično važi i za divnu Maju i njeno komadanje svega i svačega kad na nju dođe red da zavrti Podgoričarenje. U Anjinim sigurnim rukama završile su animirane serije – sreća pa smo poslije prvog teksta o South Parku naučili kako se gleda dužina teksta i spriječili je da nam ne pošalje 2.500 hiljade riječi umjesto karaktera!
A ako je ko za kratko vrijeme, bez ikakvog prethodnog iskustva, doktorirao davanje naslova i pogađanje tekstova u karakter, to je Bilja – jedini stvor koji može opakog Tiča iz serije „Black Sails“ da nazove Crnobradić i stvori najbolju recenziju ikad.
Zahvaljujući Andriji na prelomu više ne možemo da zakasnimo, niti moramo da navijamo satove – kako stalno sluša jednu te istu plejlistu Smaka, kad osmi put čujemo „El dumo“ znamo da je ostalo još 20 minuta dok se Draško ne pojavi na vratima.
Najbolji posao
Ako mislite da je nemoguće lektorisati umrlice, a onda napisati lepršavi tekst o slikarima, pjesnicima i filmu - onda ne znate ko je Milena. Malo li mi je puta glodur kroz smijeh rekao da joj kažem da se manje smije, jer će ljudi pomisliti da joj nije svaka ovca na broju. Srđan i ja smo ponedjeljkom definicija dva debila / huseina bolta u spremanju stripa – ili ga smislimo za sekund ili se izvinjavamo jedno drugom po tri ure jer su nam šklopocije od mozgova zamrle. Objektiv i njegov sajt „Zaglavi se“ rođeni su istog dana, tako da u subotu imamo povoda da nazdravimo duplom jubilejčiću.
A Miloš zaslužuje blagu ćušku u nos svaki put kad mi pošalje nemoguće lijepo skockan tekst uz poruku: „Ne znam hoće li ti se svidjeti, ali evo šaljem, pa pogledaj...“ Hoće li mi se svidjeti? Objektiv postoji zbog novinara kakav je Miloš! Još samo kad bi on, Milenko Okuka i Nemanja Bečanović stigli da nam pišu više...
Kad malo bolje razmislim, stvarno imamo najbolje poslove na svijetu. Hvala vam na dosadašnjoj pažnji i nadamo se da ćete ostati sa nama. Naročito Vi, gospodine dr Ljubiša Zoriću, koji čitate Objektiv revnosnije nego naše familije. Kad četvtkom zazvoni telefon u redakciji i stignu Vaše pohvale broja, znamo da smo uradili dobar posao. Samo Vas molimo da čuknete vo drvo dok držite ovaj rođendanski broj u rukama - kakvi smo maleri, tačno će nam na današnji dan pandrknuti besmrtni Kit Ričards.
Marija IVANOVIĆ
ILUSTRACIJA: Srđan Ivanović
