Predstavljajući čak šestu premijeru u aktuelnoj sezoni, ona je podsjetila kako je riječ o nagrađenom tekstu sa konkursa za neafirmisane autore, a koji u potpunosti odgovara njegovom temskom okviru „Junaci našeg doba“, barem kada je u pitanju pogled iz ugla mladih. O problemima porodica danas, mladih i odrastanja, te nesnalaženja i nerazumijevanja.
- Zaista vjerujem da će predstava izazvati tu vrstu prepoznavanja kod publike – opet kažem, naročito kod mladih ljudi. Želim da naglasim programsku profilisanost Scene „Studio“ kao mjesta koje će i ubuduće biti otvoreno za mlade autore i pisce – zaključila je Kralj.
Dramaturškinja Jovana Bojović takođe ističe kako su „nerazumijevanje, nedostatak iskrenosti i zatvrorenost“ ključne teme kojima se bavila.
- Ovo je komad o pokušavaju porodice da se suoči sa posljedicama prošlosti koje je dugo prećutkivana. Zahvaljujem reditelju i glumcima na izuzetnom trudu i nadam se da su i za publiku otvorili ta važna pitanja – dodala je ona.
Reditelj Petar Pejaković, ovdašnjoj publici poznat po višedecenijskom posvećenom radu na afirmaciji pozorišta za djecu i mlade, u prvi red stavlja prilike koji nacionalni teatar daje novim generacijama umjetnika.
- Važno je što je CNP sistematično posvećen tome da otvori vrata mladim stvaraocima, kao što je Bojović. Kada je riječ o samoj predstavi, najjači utisak koji se nametnuo tokom cijelog procesa je ta rijetka posvećenost i ljubav sa kojom je radio cijeli tim, a što se – to mogu slobodno reći – ne dešava baš često. Zao je ovo predstava koja se zasniva na predanosti – naveo je on, te istakao kako su se „svi radovali probama“.
Osvrćući se na sam tekst drame koju je postavio na scenu nacionalnog teatra, Pejaković dodaje kako je Bojović pisala o sebi i svojim vršnjacima.
- Oni nisu izgubljena generacija; to je generacija koja ne postoji - ne samo u Crnoj Gori, već i mnogo šire. Krivica za to ne leži u socijalnom kontkstu, već u njima samima i u njihovoj odgovornosti. Zbog čega u toj generaciji ima toliko inertnosti, jalovosti, promašenosti – upitao je reditelj, dajući publici tek dio pitanja o kojima bi trebalo da razmišljaju nakon odgledane predstave.
Vjera Nikolić ponovo je dio tima jednog komada CNP-a kao kompozotorka i, uz gitaristu Mladena Nikčevića, interpretatorka muzike na sceni.
- Proces rada bio je veoma izazovan, a stvaralačka radost bila je kod svih stalno prisutna. Ovaj tekst jeste tužan, ali je potvrda da je pozorište katarzično za svakog od nas. Razlog tome je što je umjetnosti, uopšte, govor čovjeka o sopstvenom iskustvu. Mi smo se ovdje susreli s pročišćenjem nekih naših najgorih krivica i strahova, pa se zahvaljujem ovom pozorištu u što je još jednom uradilo nešto dobro za nas i za publiku – istakla je ona.
Zoran Rakočević je, kao student režije, i ovog puta bio asistent. Uz zadovoljstvo što je imao priliku da radi na ovakvom projektu, kaže i da je prvi put imao drugačiju ulogu.
- Prvi put sam se osjetio kao dio tima koji stvara. Zadovoljstvo je sarađivati sa profesorom režije, ali i prvi put raditi sa dijelom ove ekipe. Rad je bio divan, a rezultat sjajan, jer u nepunih 90 minuta ove predstave staje više od onoga što četiri glumca daju – dodaje on.
- Duše su nam vesele. Edukacija i kreacija dostigle su maksimum. Bog nam je poslao sve – s posebnim emocijama priča najstariji član glumačke ekipe, Gojko Burzanović.
Osim odličnog teksta, kako kaže, posebni doživljaj je iskustvo koje je stekao u radu sa Pejakovićem.
- Bilo je to otvaranje spolja i iznutra za svakog od nas, da gradimo i kreiramo do kraja, a saradnja je donijela individualni kvalitet. S druge strane, ovo je predstava za edukaciju građana, jer problemi koje iznosimo su vječiti, uvijek aktuelni. Najvrjedniji potez CNP-a je što je stavilo ovaj tekst na svoj repertoar – smatra on.
Aleksandar Gavranić u cijeloj predstavi vidi različite slojeve, interesantne za svakog gledaoca.
- Otvaramo se pitanje koje nije posljedica nedostatka komunikacije, već – pogrešne komunikacije. Ljudi danas nerijetko nisu artikulisani. Porodica je ta gdje treba da naučimo kako da se iskažemo, a ako do toga ne dođe, nastaće član društva koji je neartikulisan. To je čovjek kome je uvijek drugi kriv, a najmanje se ta krivica odnosi na nas... Rijetko se srijećemo sa sobom i ne komuniciramo jer niko neće da kaže što ga boli. Zato je važno što ćemo ovom predstavom pokrenuti ovakvu vrstu polemike – kazao je član glumačkog ansambla CNP-a.
Njegova koleginica Julija Milačić kaže kako su tokom rada svi postali „jedan organizam“.
- Vjerovali smo jedni drugima, bili hrabri i htjeli da se otvorimo. Ako bi svi bili više okrenuti porodici a manje spoljašnjem doživljaju, ova „nepostojeća generacija“ kako je reditelj zove, bila bi itekako postojeća – dodala je ona.
Najmlađi glumac na sceni, Filip Đuretić, prema vlastitom priznanju prvi put sarađuje sa najvećim dijelom ekipe.
- Iskreno, uživao sam u ovom stvaralačkom procesu. Što se tiče motiva za rad, za mene je to bila, kako bi Burzanović rekao - „kosmička nepravda“. Nedostaje nam otvorenost prema nama samima. Treba više sebe da poštujemo, a onda ćemo naravno i druge – zaključuje Đuretić.
Tim predstave „Otvoreni kraj“ još čine Ivanka Vana Prelević, koja je uradila kostime i scenografiju, te izvršna producentkinja Janja Ražnatović.
K.J.
Foto: CNP/D.Miljanić
