Od svih, isticala su se dvojica Rusa koja su tog jutra pristigla. Teško je bilo odrediti što ih je tačno činilo sumnjivima. No, u umu Spenera Skota, pomoćnika detektiva na aerodromu Gatvik u Londonu, pojavila se znatiželja, stoji u uvodu priče "Vrlo skup otrov" Luka Hardinga o Aleksandru Litvinjenku i njegovoj smrti.
Presuda Višeg suda: "Putin je naredio likvidaciju špijuna Litvinjenka"
"Bio je 16. oktobar 2006. godine. Putnici su silazili s leta iz Moskve. Prikupljali su prtljag. Masa ljudi sa novih pristiglih letova polako je prolazila kroz kontrolu pasoša i kroz carinu. Prvi Rus bio je srednje visine, u 30-im godinama, slovenski svijetle kose. Na sebi je imao jednostavnu jaknu, u ruci skupu kožnu torbu za laptop. Drugi je bio tamnokos, s prvim naznakama ćelavljenja, pomalo žutog tena, očigledno u društvu onog prvog. Zapravo se i nisu ponašali čudno. A opet, postojalo je nešto prikriveno kod njih što je plijenilo pažnju zamjenika Skota.
- Smatrao sam da su vrijedni zanimanja, pa sam ih zaustavio i ispitao praktično čim su prošli kroz kontrole - prisjetio se.
Skotu niko nije rekao da ih treba provjeriti, radio ja na temelju sopstvenih osjećaja. Pitao ih je za imena. Jedan je govorio engleski i predstavio se kao Andrej Lugovoj. Njegov prijatelj, rekao je, bio je Dmitri Kovtun. On nije rekao ništa. Činilo se da govori samo ruski. Skot je na brzinu uzeo njihove zrnaste fotografije niske rezolucije, piše Express.hr.
Lugovoj je na slici bio desno, izgleda poput skrivene tamne mrlje. Bilo je 11.34 sati. Priča Lugovoja i Kovtuna činila se dovoljno uvjerljiva. U London su doletjeli na poslovni sastanak. Lugovoj je rekao da posjeduje firmu "Global Project", a njegov prijatelj bio je član finansijskog odjeljenja u uglednoj moskovskoj banci. Njihov putni agent rezervisao im je dve noći u "Best Western" Hotelu na Aveniji Šatesburi. Hotel nije bio jeftin: 300 funti za noć.
Lugovoj je pokazao rezervaciju koja je bila originalna. Ipak, Skot je imao osjećaj da nešto s njihovim odgovorima nije bilo u redu.
- Kao da su se držali na distanci na pitanja poput zašto dolaze u Veliku Britaniju. Uobičajeno je bilo da se oni koje se zaustave, raspričaju o porodicama, planovima za odmor, o jezivom vremenu u Engleskoj. Dvojica Rusa, naprotiv, bila su vrlo suzdržana. Kad bih im postavio pitanja, nisu davali odgovore koje sam želio da čujem ili koje sam očekivao da čujem. Odgovarali su vrlo, vrlo kratko - rekao je Skot.
Njihovi odgovori nisu pružali "nikakve informacije". Skot je pretražio internet, ali firmu "Global Project" nije mogao da pronađe. Rusi su mu rekli da poslovni sastanak imaju u firmi "Continental Petroleum Limited" u Grosvenor Stritu 58 u Londonu. Skot je telefonom nazvao firmu, tamo su mu odgovorili i potvrdili da su obojica registrirani kod britanskih finansijskih vlasti. U redu. Zamjenik detektiva provjerio je potom policijske baze podataka. Ništa.
Potom i britanske obavještajne agencije, MI5 i MI6, i opet nije bilo ni Logovoja ni Kovtuna. Činilo se da ipak nisu bili zanimljivi. Nečiji utisak bio je jedno, ali tvrde činjenice drugo. Bez dokaza da nastavi, Skot je poslušao svog narednika koji mu je rekao da dvojac pusti da idu dalje. Britanski policijski sistem počiva na prezumpciji nevinosti, za razliku od Rusije, domovini Lugovoja i Kovtuna, gdje sudije primaju neslužbene smjernice sa viših nivoa.
Uzeli su svoj prtljag i zaputili se prema centru Londona. Skot je njihovu fotografiju ostavio u dosije s oznakom: 'Samo za obavještajne potrebe.' Samo nešto više od mjesec dana kasnije Skotland Jard je, suočen sa situacijom međunarodnog užasa bez presedana, shvatio da je Skotov predosjećaj bio na mjestu. Dvojica Rusa nisu bili poslovni ljudi. Bili su ubice. Njihova priča je bila samo pokrivalica. Bili su uvježbavani mjesecima unaprijed, možda i godinama. I upalilo im je.
"Nešto što Evropa nikada nije vidjela"
Tog jutra su Lugovoj i Kovtun u Veliku Britaniju unijeli nešto što nadležne službe nisu uspjele da otkriju. Nije bila riječ ni o drogi ni o veliki iznosima novca u gotovini. Nešto tako rijetko i neuobičajeno, toliko da u tom obliku nikad ranije nije viđeno u Evropi ili Americi. Bio je to, kako je Kovtun u povjerenju rekao prijatelju u Hamburgu, "vrlo skup otrov". Toksin je svoje tajno putovanje prema Londonu započeo iz tajnog nuklearnog postrojenja u jugozapadnom Sibiru.
Nevidljivo visokotehnološko sredstvo za ubijanje. Lugovoj i Kovtun trebalo je da ga iskoriste za ubistvo Aleksandra Litvinjenka, ruskog emigranta koji je u Britaniju pobjegao šest godina ranije. Postao je stalan izvor nevolja ruske vlade. Bio je nemilosrdan kritičar Vladimira Putina, ruskog tajnog policajca koji je postao predsjednik. Do 2006. godine Litvinjenko je bio sve veća anomalija, jer su u Rusiji mnogi izvori opozicije bivali zgnječeni.
Zbog čega je Putin želio Litvinjenkovu smrt?
Postojao je poseban razlog zašto je Putin mogao da želi Litvinjenkovu smrt. Prije bjega 2000. godine Litvinjenko je radio za FSB... A sada je imao drugog poslodavca: Britansku obavještajnu agenciju MI6. Vlada Njenog Visočanstva dala mu je lažni pasoš, zaštićeni mobilni telefon i platu od 2000 funti mjesečno koja mu je stizala na anonimni račun u HSBC-u. Imao je i tajno ime u MI6, "Martin".
Litvinjenko nije bio baš poput Džejmsa Bonda, ali je britanskim obavještajcima prosljeđivao osjetljive informacije o ruskim mafijaškim grupama i njihovim vezama po Evropi, kao i moćnih ljudi iz samog vrha vlasti Rusije, poput Putina. Prema Litvinjenku, ruski ministri i njihovi mafijaši bili su, suštinski, dio iste zločinačke organizacije. Mafijaška država. Bila je to njegova tvrdnja da je kriminalna organizacija zamjenila disfunkcionalnu ideologiju komunizma.
Litvinjenko je znao i o mafijaškim aktivnostima u Španiji. Bio je, kako je posvjedočio jedan od njegovih prijatelja, hodajuća enciklopedija organizovanog kriminala. U tolikoj mjeri da ga je MI6 u jednom trenutku iznajmila kolegama Špancima u Madridu. Sve to učinilo je Litvinjenka izajicom, a KGB-ova kazna za izdaju domovine bila je jasna. Od samih početaka boljševičke revolucije 1917. godine Moskva je koristila otrove, metke, bombe skrivene u kolačima i ostale smrtonosne metode za uklanjanje svojih neprijatelja.
KGB-ovi 'spavači': Špijuni koje godinama niko nije otkrio
Bilo kod kuće ili u inostranstvu, od Leona Trockog do Georgija Markova, bugarskog disidenta i pisca otrovanog na Mostu Vaterlo 1978. godine genijalnim kišobranom s vrhom koji je sadržavao ricin. Kako je Staljin čuveno primjetio: "Nema čovjeka, nema problema". Postojao je spektar. Išlo se od ubistava koja su bila demonstrativna, do onih u kojima KGB-ove tragove nikako nije bilo moguće pronaći koliko god da se tražilo.
Boris Jeljcin prekinuo je u postkomunističkim 90-ima s takvim metodama. KGB-ova fabrika otrova otišla je u naftalin, ruski demokrati bili su u usponu. No, pod Putinom su se takve metode vratile. FSB je postao ruska najmoćnija institucija. Svemoćna, iznad zakona i, kao u slučaju lenjinističke prethodnice, oruđe države terora. U slavnim danima Sovjetskog Saveza KGB je angažovao profesionalce i ilegalce za obavljanje vanzakonskih ubistava, poznatih u špijunskom žargonu kao "vlažni poslovi".
blic.rs
