Tendencije koje pominje Đurđe Bošković su ipak neophodne, ali tamo gde je kulturni diverzitet evidentan, kao na primjer među kulturama ranog i visokog srednjeg vijeka na prostoru Crne Gore, i kulture istog razdoblja u „centralnim djelovima Balkana“. „Posebne karakteristike“ među narodima, koje Bošković primjećuje, mogu se odnositi samo na starosjedioce i novoprispjelu barbarogenu germansku i slovensku populaciju. Stavljajući na najviše mjesto vrijednosne skale naučno neutemeljen, a time za struku irelevantan etnički predznak „srpski“ umjesto pojma šireg značenja „slovenski“, kao kategoriju koja je usvojena i važi za cjelokupan slovenski svijet kada je posrijedi vrijeme kojim se bavimo, Bošković postaje protagonista trenda koji sam navodi kao nepoželjan.
„Izvorište“
U kontekstu ovog problema, ništa manje zanimljivo je i pitanje rješavanja posljednjeg Boškovićevog problema, to jest, pojava „ni iz čega“ crnogorskog naroda na istorijskoj sceni. Ovaj problem Bošković ne rješava, već samo daje sugestije kako mu se sa naučno-istraživačkog aspekta može prići ili, kako sam kaže: „Arheologija može samo delimično doprineti njegovom razrešavanju“. Kako je, prema njegovom shvatanju, cjelokupna kulturna stratigrafija na prostorima Crne Gore, nastala nakon Velikih seoba naroda, pripala srpskoj etničkoj grupaciji, rješenje ovog problema nije teško nadomisliti. To znači da je crnogorski narod izrastao iz srpskog etničkog korpusa. Pa i da je kojim slučajem zaista bila takva istorijska realnost, a nije, kako ćemo nadalje vidjeti, nameću se principijelna pitanja: kako i zašto, i zar je uopšte moguće crnogorskom narodu odreći kulturnu baštinu tla na kojem je ponikao? Odgovor na ovo je sasvim jednostavan i nalazimo ga u uvodnom dijelu ovog teksta, a za dokazivanje naše tvrdnje navedeni Boškovićev tekst nam je dobar primjer.
Fenomen
Bošković, takođe, nalazi i razrješenje problema navedene organske spone, uočavajući: “Pred naukom se otuda postavilo pitanje o kontinuitetu ili diskontinuitetu u kulturi ne samo na ovom užem tlu već i na daleko širem području Evrope“. Navedeno pitanje koje mu se nametnulo u pokušaju da razriješi navedeni problem, zapravo je fundamentalno u pristupu sagledavanja i valorizacije kulturne stratigrafije srednjega vijeka ne samo južnoslovenskih prostora, već i na prostoru cjelokupne Evrope. Ovakvo viđenje problema kontinuiteta i diskontinuiteta, kako uostalom i sam konstatuje, nametnulo mu je zapravo traganje za razrješenjem „organske kopče“ između, u tom vremenu, dva kulturno suštinski različita prostora, koje je doduše on objedinio svojom etničkom atribucijom. Stoga, u nastavku teksta iznosi svoje rješenje: „... imao sam već nedavno prilike - na kongresu za slovensku arheologiju u Varšavi, - da ukažem na to da se ovdje u stvari nalazimo pred jednim klasičnim dijalektičkim fenomenom simultane pojave kontinuiteta i diskontinuiteta“. Uz ovu formulaciju, u napomeni, dodaje: “Ova opservacija uostalom može se učiniti i za mnoge, druge, prelazne epohe u razvitku ljudskog društva i njegove kulture“.
Bez uporišta
Boškovićeva opservacija, međutim, ne nalazi uporište u kulturnoj stratigrafiji predmetnih prostora. Ona je, u stvari, samo pokušaj da se nađe način prihvatljivog objedinjavanja ondašnjih kulturno heterogenih prostora, a sve u ime dokazivanja etničkog jedinstva. Iako je već pomenuto, ipak ćemo u nastavku teksta pokušati pojasniti činjenicu da je prostor Crne Gore koji Bošković ima u vidu, kao i prostor cjelokupne srednjovjekovne Dalmacije, zapravo prostor na kojem su kulture ranog i visokog srednjega vijeka nastajale u živom dodiru sa pražiteljiima antičke tradicije, što nije slučaj sa centralnim prostorom Balkana koji on pokušava povezati organskom kopčom sa prvo pomenutim. Teritorija koju on naziva centralnim prostorom Balkana, obzirom da vjerovatno misli na onu na kojoj živi srpski etnikum, prije svega državu Rašku, je prostor kulturnog diskontinuiteta, zbog čega će i u daljim vjekovima imati radikalno drugačiji kulturni razvoj.
Etnogeneza
Naravno, navedena konstatacija ne isključuje procese uzajamnog prožimanja kultura navedenih dvaju prostora. Naprotiv, oni su se prožimali, pogotovo tokom poznog srednjeg vijeka. Pojmovi kontinuitet i diskontinuitet, odnose se na problematiku matičnih kulturnih tokova tih dvaju prostora. Kulturna baština koju su nam ostavili ovi tokovi, zapravo je najneposredniji svjedok etnogeneze tamošnjih populacija što, svakako, onima koji ih doživljavaju mimo kategorija „starosjedilačka“ i „slovenska“, pričinjava znatne probleme.
Pop Dukljanin
O svemu tome nas u osmom i devetom poglavlju svoga djela na fascinantan način obavještava Pop Dukljanin. Treba samo da znamo „čitati“ prezbiterov tekst. Pod umijećem „čitanja“ podrazumijevamo ono što se u takvim slučajevima prvo uradi, ukoliko nam to karakter teksta dozvoljava - provjeravamo ga posredstvom materijalnih dokaza: arheološke građe, djelima arhitekture, itd. Jednom riječju, cjelokupnom kulturnom baštinom koja je nastala u predmetnom vremenu, koja je najpouzdaniji svjedok za provjeru jednog pisanog izvora. Međutim, istraživanjem djela Popa Dukljanina na ovakav način nije se bavila do danas nijedna relevantna institucija, pa ni pojedinac. Kao slobodni istraživač, ovom problemu sam posvetio cijeli radni vijek, pa ću ovdje skrenuti pažnju na ono što je posebno zanimljivo sa aspekta sadržaja njegovog teksta.
Ključni procesi
Dakle, Pop Dukljanin nas je obavijestio o svim ključnim procesima koji su se dešavali tokom ranog i visokog srednjeg vijeka: o prodiranju barbarogene slovenske populacije, o posljedicama tog prodiranja i to u svim bitnim elementima (destrukciji i devastaciji), o načinu preživljavanja starosjedilačke populacije u novonastaloj situaciji, o uspostavljanju etničke koegzistencije kao preduslova za sprovođenje hristijanizacije novoprispjele populacije, o hristijanizaciji, o obnovi crkvene strukture, pa i o formiranju prvih državnih formacija. Obavještava nas, u stvari, o svim ključnim procesima za razvoj društva u tom periodu, kao i o tome koja populacija, starosjedilačka ili novoprispjela, koju ulogu ispunjava u novoformiranom društvu. Svi navedeni procesi su naučno provjerljivi, jer su ostavili jasan trag u kulturnoj baštini na prostoru kojim se Pop Dukljanin bavio.
Uzlet nacionalnog zanosa hrvatske naučne radnice
Da je kojim slučajem Bošković, kao član arheološke ekipe, uvažio sadržaj teksta Popa Dukljanina koji se tiče njegovih tvrdnji (bez obzira na sve dosadašnje kritike ovoga djela, kako onih koji su mu naklonjeni, tako i onih koji ga opovrgavaju), te da je arheološkim metodama provjerio taj sadržaj, svakako bi se u svom sagledavanju kulturne stratigrafije crnogorskih prostora priklonio mišljenju svog kolege Kovačevića. Drugim riječima, Boškovićevo viđenje kulturne stratigrafije crnogorskih prostora, dovodi nas do suštine problema. To znači da su nacionalne istorije južnoslovenskih naroda, koje se služe jednim policentričnim jezikom, nekada zvanim „srpsko-hrvatski“, u velikom dijelu svojevrsni konstrukti nastajali na selektivnoj percepciji minule realnosti.
Sporno pitanje
Jedan od ciljeva ovakvog pristupa jeste, da se pokaže da su navedene nacije u kontinuitetu izrastale iz istoimenih etničkih formacija. Kao posljedica ovakvog pristupa jeste atribuiranje predmetnih kulturnih slojeva etničkim nazivom. Već sama činjenica da se nastanak i homogenizacija recentnih YU-nacija u XIX stoljeću, pa i danas, primarno oslanjaju na religijskom diverzitetu istojezične južnoslovenske populacije, te da je u nauci pitanje naziva „Srbi“ i „Hrvati“ izvorno etnonimi, ili pak socionimi, još uvijek sporno, i bez ulaženja u dublje analize dovoljno ukazuju na problematičnost ovakvog pristupa. Navešćemo nekoliko pojedinačnih primjera, inače već davno uhodanog trenda u sagledavanju naše minule realnosti i njene bogate baštine.
Nepostojeći etnonim
Vrlo iscrpna studija dr Lovorke Čoralić na 250 strana, svojim naslovom „Barani u Mlecima“ i podnaslovom koji precizira problematiku „Povijest jedne hrvatske iseljeničke zajednice“ sama po sebi dovoljno govori. U uvodu, Čoralić iznosi sljedeće: “Proučavajući obilje raznovrsne građe iz mletačkih pismohrana i knjižnica neprijeporno važna sastavnica u sklopu tih istraživanja bile su hrvatske migracije u Mletke te povijest pojedinih hrvatskih zavičajnih skupina u gradu na lagunama. Prevažno mjesto među njima neprijeporno imaju hrvatske iseljeničke skupine zavičajem s područja od Boke Kotorske do grada Bara“.
Osnovna tema studije su zapravo, migracije Barana u Veneciju nakon njegovog pada pod osmansku vlast 1571. godine. Ovaj primjer istaknutog naučnog radnika nije potrebno posebno komentarisati iz prostog razloga, što kroz dokumenta koja je autorka koristila, kao i svu ostalu istorijsku pisanu građu, etnonim Hrvat niti postoji, niti je ikada zaživio na navedenom prostoru. Autorka, vjerovatno, služeći se logikom koja je danas aktuelna u diferencijaciji nacionalnih južnoslovenskih grupacija, na osnovu njihove vjerske pripadnosti, ondašnje stanovnike grada Bara svrstava u hrvatski etnički korpus.
Ispad
Možda bi se ovaj primjer mogao uzeti samo kao izlet nacionalnog zanosa priznate hrvatske naučne radnice. Međutim, ako znamo da, recimo, po istom principu predstavnik Hrvatske građanske inicijative u crnogorskom parlamentu, doduše u irelevantnom kontekstu, saopšti da 60 % kulturne baštine pod zaštitom u Crnoj Gori stoji iza hrvatskog nacionalnog imena, onda to može postati vrlo ozbiljan problem. U sredinama sa formiranom sviješću o vlastitom kulturnom identitetu ovakav ispad bio bi zapažen eventualno kao problem ličnog obrazovanja. Međutim, u našoj sredini različite intelektualne elite (pogotovo političke), koje ne uočavaju distinkciju između pojmova - etnikum, narod i nacija - zapravo produkuju različite nenaučne stereotipe o kulturnoj i etničkoj pripadnosti, koji ipak često nalaze svoj put ka institucionalnom utemeljenju.
Apsurd
Kada se bavimo istorijom južnih Slovena, pogotovo onih koji se danas služe nekada zvanim srpsko-hrvatskim jezikom, navedenu distinkciju je nužno imati u vidu. Religiju, kao najznačajniji diobeni faktor južnoslovenske populacije na recentne nacionalne grupacije, ne možemo koristiti kao znak prepoznavanja određenih etničkih ili narodnih grupacija sve do XIX stoljeća. Kada bismo navedenu „retroaktivnu metodu“ prepoznavanja etničke ili narodne pripadnosti upotrijebili na primjeru iz bliskog vremena i sa istog prostora kojim se bavi Čoralić u navedenoj studiji, recimo na članove dinastičke porodice Crnojević, onda bi došli do zaključka, da su dva sina Ivana Crnojevića, Đurđe i Staniša, koji su djeca jedne majke i jednog oca, zbog religija koje su poštovali, bili pripadnici dva različita naroda, što je zaista apsurd. Navedeni primjer, nažalost, nije sporadična pojava i ovdje ga iznosimo kao ilustrativni pokazatelj granica do kojih je nauka spremna da podilazi ambicijama političkih elita.
Novi primjer
Kao još jedan primjer, koji se doduše realizuje na drugačiji način, ali ipak svjedoči o istom trendu, navešćemo knjigu dr Milke Čanak-Medić, konzervatorke koja je radila na konzervaciji, restauraciji i rekonstrukciji skoro svih značajnih objekata oštećenih u razornom zemljotresu 1979. godine u Kotoru. Sadržaji iskazani u naslovu njene knjige „Spomenici srpske arhitekture srednjega veka“, kao i podnaslovu kojim se dalje precizira problematika - „Arhitektura Nemanjinog doba II“ u struci se tretiraju kao kategorije prema vrijednosti i to obično sa vrha vrijednosne ljestvice. Naime, pripadnošću kulturne tekovine jednom sistemu vrijednosti u okviru jednog etnika, na prostoru jedne države, u vremenu vladavine istog vladara, sugeriše se pripadnost „kategoriji prema vrijednosti“ sa usko usmjerenom problematikom. Međutim, ako obratimo pažnju na činjenicu da su među devet obrađenih crkava u navedenoj knjizi i crkve sv. Marija Koleđata, sv. Luka, sv. Martin – sv. Ana, sve tri kotorske, te sv. Marija na ostrvu Mljetu, koje se suštinski razlikuju i svojom stilskom pripadnošću jasno izdvajaju od ostalih, shvatićemo da su naslov i podnaslov, sa visokog stručnog aspekta (do kojeg inače autorka drži), kao „kategorije prema vrijednosti“ sasvim irelevantni.
Pristup
Autorkina formulacija iz uvoda: „Zbog izbora crkava za drugi deo knjige (predmetna knjiga) neophodno je podvući da se pod pojmom srpska arhitektura srednjega veka ne misli na neku stilsku celinu, već na građevine nastale u okviru srpske srednjevjekovne države, ili izvan nje ako su im ktitori bili srpskog porekla“, na prvi pogled stvara utisak, da je zapravo tražila mogući način da objedini po svemu za struku heterogene primjere sakralne arhitekture. Međutim, kako je baveći se navedenom materijom, u nekim segmentima primjenjivala najsavremenije metode struke, s jedne strane, ali i trendove koji se oslanjaju na Boškovićevo viđenje kulturne stratigrafije, sa druge, onda je evidentno da je ovakav autorkin pristup proizašao iz pristupa koji je iskazan u uvodu ovoga teksta.
(Nastavlja se)
Fotografije: Slobodan Čukić
