Vjerovatno ste čuli da su u drugoj epizodi „Božićnog ustanaka“ jedna „bjelosvjetska protuva“, dva polugola ramena i pozamašni broj čašica rakije natjerali Novaka Adžića, stručnog konsultanta za istorijska pitanja u serijalu, da se odmetne od projekta Željka Sošića. Adžića su uvrijedile „lascivne, polupornografske scene“ i „crnogorska majka, baba i žena predstavljena kao lice iz bordela“.
Naravno, zasmetao mu je i Krsto Zrnov Popović (Srđan Grahovac) predstavljen kao „vagabundo i alkoholičar“ koji poslije izlaska na slobodu u gluvo doba noći ide u kafanu kod Peśa, a ne u zagrljaj porodice koju nije vidio dvije godine. Da je Adžić pročitao scenario kad mu je bilo vrijeme, a nije zato što „nije bio obavezan ugovorom“, možda bi prije gledalaca kraj malih ekrana uvidio da serijal u drugoj epizodi ima neke mnogo važnije probleme od „vrijeđanja i negiranja istorijske istine o Crnoj Gori“ smještanjem Crnogorke u krevet Francuza i čokanjčeta u ruku Krsta Zrnova Popovića.
Razvučena priča
Pilot epizoda bila je vrlo usporena, ali pristojna za razliku od do zla boga razvučenog nastavka. Uvodni dio utrošen je na Danilovo nazovi privikavanje na povratak kući – ako pod time mislimo na šetnju livadom sa bratom Nikom uz prenaglašenu muziku u pozadini koja kao da je izvučena iz Diznijevog filma. Samo je falilo da se u kadru pojave roza i plava ptičica, a kravi na ispaši se priključi skakutavi Bambi.
Da su kadrovi i pauze između replika bile koju sekundu duže, muzika dramatičnija i montaža malo traljavija, čovjek bi pomislio da je greškom okrenuo neku indijsku seriju. Nije problem prikaz francuskog novinara Šarla (Amar Bukvić) u krevetu sa Darom Mišovom, ni rakija kojom se nalivaju Krsto Z. Popović i kapetan Đuro Drašković (Vojin Ćetković). Problem je beživotna priča koja ih prati. Zato je i došlo do „prebrojavanja“ čašica rakije – da su dijalozi dobri, niko ne bi obratio pažnju na „alkoholizam“ starih Crnogoraca.
Ljudske drame
Zbog sporogorećeg tempa serijala lako je propustiti neke sitne detalje koje Sošić pokušava da provuče. Adžić je, na primjer, zapamtio polugolo ležanje u krevetu Francuza i Crnogorke, ali je zaboravio detalj kada Niko ulazi u sobu dok se njegova supruga svlači. Njegova je, ali ipak se stidno pokriva pred pogledom svog čovjeka. Nijesu baš sve Crnogorke prevrtljive, isto kao što nijesu sve bile, niti će biti oličenje spartanske vjernosti. Ili slijepe poslušnice tradicije, što je elaborirano u lijepom detalju, odluci Ksenije (Nataša Ninković) da ne bude u koroti. Mitomanstvo o crnogorskom čojstvu i vjernosti treba da se razbije, a istorijska imena približe „običnom“ čovjeku baš uz ljudske mane i vrline. I velikani su bili satkani od mana, mesa i snova, kao svi mi.
Sošić nije jeretik, ni falsifikator. Fokusiran je na ljudske drame - zato je izabrao igranu, a ne dokumentarnu formu. Kamo sreće da ima još više hrabrosti ili sirovijeg stila da prikaže još tamniju stranu crnogorske prirode. Ako poslije malo rakije i ogoljavanja ramena počinje „istraga“ iz koje je cetinjske familije bila Dara Mišova, što bi se dogodilo da prikaže komšiju kako komšiji pali kuću ili mu krade ženu? Mnogo su Crnogorci bili gori nego što prikazuje „Božićni ustanak“. Nadajmo se da ćemo to vidjeti u epizodama koje slijede i da će nam francuska protuva biti najmanji mogući problem. M. IVANOVIĆ
FOTO: Ivan Čojbašić
