Davne 1988. godine, Akira Kurosava napisao je rođendansku čestitku Ingmaru Bergmanu. U pismu u kom mu je čestitao 70. rođendan, Kurosava je velikom švedskom reditelju pisao o velikom japanskom umjetniku Tesai Tomioki koji je živio u 19. vijeku. Objasnio mu je kako je Tomioka naslikao divna djela u mladosti, ali tek kada je napunio 80 godina njegove slike su procvjetale. Kurosava je povjerio Bergmanu da svaki put kada ih vidi pomisli kako čovjek nije sposoban da stvori briljantno djelo prije nego što napuni osam decenija.
- Čovjek se rodi kao beba, postaje dječak, prolazi mladalačke dane, sazrijeva i ponovo postaje novorođenče prije nego što se završi njegov život. Ovo je, po meni, idealan životni ciklus. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom da čovjek postaje sposoban da stvori čistu umjetnost, bez ikakvih ograničenja, tek u danima kada počne njegovo drugo djetinjstvo – napisao je Kurosava u 78. godini, uvjeren da njemu i 70-godišnjem Bergmanu tek treba da počne period najboljeg stvaralaštva.
Unutrašnje istine
Kurosava je preminuo deset godina kasnije, davne 1998, nakon što je snimio još tri filma. Bergman nas je napustio 2007, u 90. godini, poslije još desetak TV filmova. Nijedno od tih ostvarenja nije bilo ni približno dobro kao filmovi iz ranijih faza njihovog stvaralaštva. Ipak, to ne znači da Kurosava nije bio u pravu. Ako je pogriješio za sebe i Bergmana, nije za druge reditelje koji su stigli do svog „drugog djetinjstva“. Apsolutno se nije prevario za Alehandra Hodorovskog, koji danas puni 88 godina.
Samoproklamovani psihošaman proslavio se davne 1970. godine filmom „El topo“, koji je postao nezaobilazni klasik „midnight filma“. Ipak, iako je „ponoć“ davno prošla, posljednjim autobiografskim ostvarenjima „The Dance of Reality“ (2013) i „Endless Poetry“ (2016), koje je uradio 23 godine poslije dugog filmskog posta, starac je pokazao kako je za njega dan tek počeo.
Hodorovski je u svojim filmovima uvijek tragao za unutrašnjim istinama. Bio je uvjeren u to da je istina koliko ljudi. Njegovi filmovi su stoga najbliže psihoterapiji koliko kinematografija to može biti - naročito ako se uzme u obzir njegovo mišljenje da psihoanalizu treba odbaciti zbog toga što „liječi bolest individue, samo da bi je zamijenila univerzalno prihvaćenom bolešću društva“. Međutim, psihošamansko dejstvo njegovih filmova nije bilo toliko očigledno na početku, čak ni u središnjoj fazi njegovog stvaralaštva. Hodorovskom je smetao ego, vatrena narav, prkos, želja da razori ovaj svijet iz korijena i ponovo ga sagradi na boljim temeljima.
Ako ste gledali bilo koji dokumentarac o Hodorovskom, vidjeli ste i čuli koliko je išao daleko ispred svog vremena, ali i koje su ga lične osobine spriječile da prije 80. godine stvori filmove kakvi su „The Dance of Reality“ i „Endless Poetry“. Oni su potpuno drugačiji od svega što je ranije radio, iako imaju njegove prepoznatljive simbole. Drugačiji su i plemenitiji zato što je Hodorovski naučio da prihvati sebe i svijet koji ga okružuje. Starac je ponovo postao nevino dijete koje prvi put prima svijet u sebe. Zato je jače njihovo dejstvo. Budite uvjereni da je sa posljednja dva filma promijenio i osvijestio mnoge uspavane i potisnute psihe.
Oneobičena forma
Birajući oneobičenu formu da ispriča najličniju priču o formiranju svoje ličnosti, Hodorovski je na najbolji način odslikao ličnu filozofiju i prćiju koju će poslije smrti ostaviti svijetu. „The Dance of Reality“ bavio se djetinjim iluzijama i formiranju ličnosti u najosjetljivijem periodu odrastanja. Nastavak „Endless Poetry“ dovršio je priču o problematičnom i bolnom odnosu koji je Hodorovski imao sa roditeljima.
„The Dance of Reality“ je bio ličan film, ali mnogo manje nego „Endless Poetry“. Ovdje je Hodorovski bio najsentimentalniji u poređenju sa bilo kojim drugim ostvarenjem u karijeri. Film zbog toga djeluje kao psihoterapija – reditelj kao da je pokušao da se izliječi od traume koju je dobio rastrgnut između bespomoćne majke pune ljubavi i oca koji nikada nije uspio da mu pokaže da ga voli. Odatle i posveta na kraju filma: „roditeljima koje nikada nijesam upoznao“. I rečenica koju skrhani dječak govori ocu: „Tako što me nisi volio, pokazao si mi koliko je ljubav – sve.“
Poezija svemira
Hodorovski je imao skroman budžet za snimanje posljednjeg filma. Veći dio novca skupio je preko Kickstartera, „navlačeći“ ljude da sa njim razmijene pravi i „poetski“ novac. Kako stoji u objašnjenju na sajtu, poetskim parama se ne može kupiti ništa materijalno. One služe samo za kupovinu „poezije svemira“. Naravno, svijet je pao na Vodolijinu foru. Skupljeno je 320.068 dolara, dvadesetak hiljada više nego što je planirao Hodorovski.
Reditelj je uvijek imao velikih problema sa finansiranjem, čak i posljednjih godina, kada veliki studiji mogu da vide koliku armiju fanova ima i preduzmu određene rizike zbog njegovog projekta. Ali, izgleda da ništa ne pomaže. Niko ne voli da radi sa čovjekom tako ekstremne reputacije. Zbog toga njegovi filmovi „The King Shot“ i „Sons of El Topo“, najavljeni za 2015/16. godinu nikada nijesu snimljeni. Prvi je zamišljen kao „metafizički gangsterski film“ u kojem igraju Asia Argento, Marylin Manson i Udo Kier, a drugi kao nastavak kultnog „El topa“. Nažalost, oba su na čekanju, iako je sinopsis filma „The King Shot“ pravi da se na njega zaleti neki holivudski magnat.
Tri nastavka
U intervjuu za Indiewire, reditelj je rekao da će poslije „Endless Poetry“, ako dovoljno poživi, snimiti još tri nastavka svoje autobiografije. Planira da u trećem dijelu, kom je već dao ime „A Sensual Travel“, predstavi svoj boravak u Parizu i stapanje sa svijetom nadrealizma koji ga je zauvijek „pokvario“.
Četvrto ostvarenje prikazalo bi njegovo uranjanje u svijet šamanstva u Meksiku, a peto odnos sa suprugom, sa kojom je proveo više od 40 godina i prvi put spoznao šta je ljubav. Eto dovoljno materijala za fanove dobrog starog psihošamana.
Neko ko nije Hodorovski, davno bi umro poslije svih uspjelih i neuspjelih borbi koje je vodio. Ipak, on živi. Danas, čini se jače nego ikada. Prihvatio je da će da umre i odlučio da do tog trenutka snima filmove koji ga zanimaju. Izabrao je da umre slobodan. Zbog toga bi tačniji prevod filma „Endless Poetry“ prije bio „Poezija – do kraja!“, nego „Poezija bez kraja“.
Ako ga studiji i novac nijesu htjeli, valjda proročansku Vodoliju, koja je vidjela mnogo ispred svog vremena, i dalje želimo mi, ljubitelji filma. U godinama koje dolaze, imaćemo priliku da mu pokažemo koliko nam znači. Zato pažljivo pratite vijesti o novim projektima Hodorovskog i budite ponosni što mu možete pomoći sa svega nekoliko klikova miša. Sigurno ne postoji bolji način da se zahvalimo 88-godišnjem dječaku nego da direktno doprinesemo stvaranju njegovih a naših filmova.
M. IVANOVIĆ
FOTO: japantimes.co.jp / cinelatinofilmfestival.com.au / kickstarter.com
