"Još kao đak titogradske Gimnazije i kao brucoš Filozofskog fakulteta u Beogradu, neopterećen nacional-romantizmom ili bilo kakvim nacionalizmom, a pritisnut životnim tegobama svake vrste (bez porodičnog budžeta i "oduzete" titogradske stipendije), pitao sam se: o t k u d (i otkad) za Srbe iz Srbije ponekad kažu S r b i j a n c i, i zašto su tu leksemu, u XIX i XX vijeku prihvatli Crnogorci? Kao dvadesetdvogodišnji predsjednik Književnog kluba studenata Beogradskog univerziteta, kao član Udruženja književnika Srbije (primljen kao apsolvent Fil. fak., jan 1956) i kao dugogodišnji član Beogradskog kasnije Srpskog P.E.N. centra (od 1962. do 1990. dok nijesmo formirali Crnogorski PEN), bio sam u prilici da bezbroj puta čujem (i pročitam) Mi Srbi, ali - nikad nijesam čuo da autohtoni građani Beograda kažu Mi Srbijanci...!
U Novom Sadu, međutim, bilo je drukčije: Ti Srbijanci (s pežorativnim prizvukom) čulo se kad god se htjelo makar i diskretno naglasiti ili, uz kultivisani osmijeh, sugerirati: Mi pripadamo srednjeevropskom kulturnom krugu, iako smo autentični izdanci one najfinije, one prave srpske duhovnosti koju je sobom donio i u Mađarskoj nastavio da njeguje i razvija patrijarh Arsenije Crnojević (u beletrističkoj istoriografiji - Čarnojević).
Poluobjašnjenja: Do nekih poluobjašnjenja dolazio sam u krugovima u kojima su dominirali Srbi, ali oni nikada nijesu za sebe rekli: Mi, Srbijanci...!
Ko su dakle Srbijanci? Jesu li to Srbi iz Srbije, Srbi iz Južne Srbije ili je to jednostavno sinonim za etnonim Srbi?
Prelistajmo rječnike. Mnogo bi nam vremena i napora trebalo da to provjeravamo u djelima (puto)pisaca, političara, nacionalnih ideologa. Lakše je pogledati bar neka leksikografska izdanja, rječnike npr. Možda će se tamo naći neko suvislije i bolje objašnjenje.
REČNIK SRPSKOHRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA, knjiga peta (P-S), izdanje Matice srpske, Novi Sad, 1973, str 959: Srbi, (jd. Srbin, ređe Srb) narod iz grupe Južnih Slovena, čija većina živi u SR Srbiji; Srbijanac, Srbin iz Srbije (u užem smislu); srbijanski, koji se odnosi na Srbijance, Srbijanke i Srbiju; (knjiga šesta, str 823) Crnogorci - "južnoslovenski narod čija većina živi u SR Crnoj Gori".
ETIMOLOGIJSKI RJEČNIK HRVATSKOGA ILI SRPSKOG JEZIKA Petra Skoka, knjiga treća (poni-Ž), izdanje JAZU, Zagreb, 1973, str 315: "Srbin m (Vuk), s indivindualnim -in, koji ispada u pl. Srbi i u pridjevskim izvedenicama srpski itd. prema f na -ka + yni > kinja Srpkinja (...) s lat. naglašenim sufiksom -ia u imeni zemalja Srbija, kreacija je iz doba srpskog ustanka. Odatle današnji nazivi Srbijanac... prema f. Srbijanka = Srbijanka, s pridjevom srbijanski = srbijanski pored srbijski.
REČNIK JEZIKA PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA, izradili Mihailo Stevanović i saradnici Milica Vujanić, Milan Odavić i Milisav Tešić, Beograd-Titograd-Cetinje, "Vuk Karadžić", Narodna knjiga, Obod, Prosveta, SANU, SKZ, CANU, 1983. str 331: "Srb m v. Srbin... Srbalj... Srbaljski... Srbijanski... koji se odnosi na Srbiju i Srbijance..."
Stevanovićev Rječnik: Da, da, kod Njegoša pa i u Stevanovićevom Rečniku postoje etnonimi Srbin, Hrvat,Crnogorac. No, iako je moj nekadašnji (univerzitetski) profesor Mihailo Stevanović - Crnogorac po porijeklu, u Rečniku se pravi bitna razlika pri tumačenju etnonima: Srbin je "pripadnik srpskog naroda", Hrvat je "pripadnik hrvatskog naroda", a Crnogorac je "pripadnik naroda Crne Gore, stanovnik Crne Gore"! Znači po Stevanoviću i njegovim saradnicima, Crnogorac je i Albanac iz Crne Gore, i Musliman iz Crne Gore, pa i Hrvat iz Crne Gore! (Tako su se vazda ponižavajući i "preporučujući" sebe, dokazivali u "novoj sredini" otuđeni, postiđeni, "preporošeni" ili preprodani Crnogorci. Vuk bi rekao: Kako tada tako i danaske!)
Srbijanci, dakle, ni kod Njegoša ne postoje, ali postoji pridjev srbijanski (i to samo jednom: "Zato ga primi, mladi vojvodo vitezova srbijanskih", Pisma, 175) Za njih, kao i za Sv. Savu i svetosavlje, Njegoš ne zna. (Nije, valjda, da neće da zna?) Nije, dakle, znao ni njegov učitelj Simeon - Simo Milutinović Sarajlija! Ili je znao a do toga nije mnogo držao il u to nije vjerovao, pa svoga mladog i slobodoljubivog učenika nije o tome ni obavještavao.
No, ako kod Njegoša nema Sv. Save (Nemanjića), prisutni su drugi svetitelji: sv. Jovan (Krstitelj), "Turci viču Muja i Aliju, / ...Crnogorci sv. Dimitriju" (OS XXIV), sv. Ilija, sv. Jeremija, "S kakvom sam retkosti rimske, nijesam imao vremena ni da pozdravim svetog oca" (= Papu; Pisma, 205), a tu su i: Sveti Ambrozije, Sveti Vladimir (Svjatoslavič), Sveti Marko, Sveti Pavle, Sveti Petar Cetinjski...
Kao u inat koji sve Petroviće, pa i Njegoša, nazivaju svetosavskom dinastijom iloi svetosavcima - nema Svetoga Save. A to znači da Crnogorska pravoslavna crkva, za vrijeme drugog vladikovanja vladike Save (Petrovića Njegoša), - ni za vrijeme mitropolita Petra I (sv. Petra Cetinjskog), pa ni za vrijeme mitropolita Petra II Njegoša - nije bila, niti je mogla biti svetosavska, već je od ukidanja Pećke patrijaršije (1766) i formalno samo Hristova i crnogorska, autokefalna - priznata i od Rumskog Svetog Sinoda i od Carigradske, Vaeljenske Patrijaršije; a Crkva u Srbiji - tek od 1830.autonomna (ali ne i autokefalna; to će posati tek 1879) i to voljom Sultana koji je Milošu Obrenoviću poslao hatišerif po kojemu je "Srbija samoupravna" Kneževina i ima prava da sama bira svoje episkope, koje će carigradski patrijarh samo potvrđivati".
Danas, dakle, poslije definitivne propasti ideje o ostvarenju tzv. Velike Srbije, o "ujedinjenju" ili prisajedinjenju "svih srpskih zemalja", poslije definitivnog upokojenja Vukove (Karadžićeve) lozinke "Srbi sve i svuda" - mogu se mirne duše Srbijancipotpuno povući pred Srbima.
Ne postoji Srbijanska, nego Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), ne postoji Srbijanska nego Srpska pravsolavna crkva (SPC), ne postoji Srbijanska, nego Srpskaknjiževna zadruga (SKZ)... nego srpska Vlada, srpski parlament, srpska književnost,srpski jezik, srpska Vojvodina, pa i srpska salata, srpski sir, a ne srbijanski iako dolazi iz Srbije, iako se proizvodi u Srbiji...
Srbijanci: Mora da su i tada, u praizvedbi pridjeva srbijanski, učestvovali (pored Vojvođana) i zdušno uslužni Crnogorci. Vjerovali su, valjda, da će tako proći njihov inferiorni rasizam ("Mi smo pravi Srbi, a oni su cigani"!). Da, rasizam je uvijek inferioran, ali crnogorskirasizam je specifičan po tome što u sebi sadrži enormnu dozu sadomazohizma, a to se teško liječi i najsavremenijim elektromagnetnim (ili haškim) šokovima.
Dakle, pišite kako hoćete, zborite kako hoćete, ali je korektnije srpski (i kad se odnosi na najužu Srbiju) nego srbijanski - kako, po lošoj navici, zbore i (na)pišu neki (n)ovinari, neki političari, neki knjižničari, neki plastičari, neki slastičari...
I Francuza ima izvan Francuske i Germanaca izvan Germanije, i Italijana izvan Italije, i Hrvata izvan Hrvatske, i Slovenaca izvan Slovenije, pa se stanovnici tih zemalja ipak ne zovu (niti ih mi zovemo) Francuzijanci, Germanijanci, Italijanci, Hrvatinci, Slovenijanci.
Ali, ako se stvari dovedu do apsurda, a na apsurd se ssve više navikavamo kao na komšiju ili prijatelja, onda bi se moglo dogoditi da i Crnogorci po zvučnoj analogiji, postanu Crnogorijanci, a za strance - Montenegrijanci."
