Nema poganije, ni opasnije podgoričke kletve od: „Kuća ti se iskopala ka' Ulica Petra Matovića“. Ipak, u tom strašnom titogradskom usudu sakriveno je gorko zrno vica - makar za sugrađane koji su djetinje tabane dobro oprljali u džombastoj ulici koja sada ima drugo ime.
Sudar svjetova
Dva svijeta sudarala su se u kovitlacu prašine, od današnje Trgovinske škole i Pobrežja, pa do privatnih i po svemu seoskih livada na kojima se nekad završavao Titograd, gdje je sada škola „Vuk Karadžić“. I rađalo se Zabjelo. Tu se staropodgorički svijet smjestio već krajem pedesetih, dolazeći silom ili milom sa mjesta gdje Pejton sada odvaja Staru varoš i Drač.
Već nekoliko godina kasnije, mahala će se sudariti sa proletarijatom ili, bolje reći, onim prvim talasom radnika Kombinata aluminijuma koji se spustio iz Kuča i Pipera. I baš zato i na toj vertikali, tu je cvjetao Titograd, u ulici zaboravljenog heroja.
Zamislite: tih šezdesetih godina neobične kockaste dvospratnice, najniže zgrade moderne Podgorice, nazivale su se ,,velikim“! A Titograđanima je prva asocijacija na ulicu gotovo po pravilu bio niz drvenih bandera koji je, poput dugog šava, razdvajao na dva dijela. Asfalt je na Zabjelo stigao tek negdje oko 1965. godine...
Sjećanje na ljude
Sudbinski i tako prikladno, Ulicu Petra Matovića pamte po ljudima. Njena mladost cvjetala je najljepše početkom osamdesetih. Čuvena ljepotica, nedavno preminula Nada Banović, za koju ste mogli čuti posljednjih dana, spuštala se u ljetnjim noćima do grada upravo iz jednog dvorišta, tu sa desne strane...
I pola grada je zastajalo, ostajući bez daha, samo da joj uhvati pogled. Pamte i oni mlađi ,,kako joj je trag mirisao“... Ulicu Petra Matovića pamte i po onima koji su otišli, kao što je Bojan Bajramović, pjevač koji je odrastao tek nekoliko desetina metara daleko od najljepše Titograđanke.
Prošlo je 12 godina od kako glavna žila koja veže centar grada sa Zabjelom nosi ime Nikole, vladara koji je Crnoj Gori podario Podgoricu. Kada se 2004. donosila odluka o posljednjoj velikoj promjeni imena podgoričkih džada, mudre podgoričke i crnogorske glave interesovali su Nemanja, Sveti Petar, Marks i Engels... Tek, kralj Nikola se gizdavo razbaškario od Ribnice do na kraj Zabjela. Obuhvatio je tri ulice - Petra Matovića, Ilije Milačića i braće Zlatičanin...
Apstraktni heroj
Koliko je interneta i onlajn dokumenata na vaskolikom dunjaluku, a samo jedan nosi spomen na ime Petra Matovića. Na spisku znamenitih Pipera stoji tek jedna jedina odrednica - revolucionar. I tako se Petar seli u domen neznanog junaka, apstraktnog heroja prohujalog vremena, čije bitke nikome više ne trebaju.
Treba li reći da o Iliji Milačiću nema bilo kakvog digitalnog pomena? O braći Zlatičanin se već mnogo zna... Kako ne bi, kada su bili prvi crnogorski socijalisti i ljevičari, još za vrijeme kralja Nikole! I prkosili, moderno i evropski, usred kasabe, male knjaževine, pod nekim zaturenim planinama... Pa samo to saznanje dovoljno je da nam znače i vrijede više od mosta iznad betonirane i uglavnom presahle rijeke.
Jedna generacija i lijepo vrijeme možda su zaslužili da prvo ime džombaste ulice ostane samo njihova ekskluziva. Bili su dostojni heroja svog vremena. Ovi novi iz Ulice kralja Nikole na redu su da polože isti ispit...
Stojan STAMENIĆ
FOTO: FB stranica Uspomene stare Podgorice
