PIŠE: MIODRAG VLAHOVIĆ
Nije ovdje bitno samo da li postoje Srbi u Crnoj Gori ili su to Crnogorci koji su porijeklom Srbi, ili se radi o Crnogorcima koji se osjećaju Srbima, ili je riječ o srpskim Crnogorcima ili, možda, o političkim Srbima, ili o nekoj nepomenutoj varijaciji na ovu identitetsku situaciju. Legitimno je i raspravljati o tome da li su Srbi u Crnoj Gori manjina, ili zašto nijesu - ili zašto ne žele to da kažu ili da budu.
Važno je, pritom, da ne zaboravimo da ova pitanja mogu (i treba) da se postave i povodom Crnogoraca koji žive u Srbiji. Što ćemo s njima? Kako da njima opravdamo razliku u rezonu i praksi, koja vlada u našoj zemlji, s jedne, od one koja je prisutna kod naših sjevernih susjeda, s druge strane? Ima li tu održivog objašnjenja? Tamo jesu manjina, ovdje nijesu manjina? Da li je greška ako kažemo da su Crnogorci - koji su građani Republike Srbije - manjina u toj zemlji?
Pošto je, kako smo vidjeli u urgentnoj ispravci srpskog premijera Vučića, ,,lapsus“ ako nekome ,,ode riječ“ i proglasi Srbe manjinom u Crnoj Gori. (Bez obzira što su i srpski premijer i ovi naši/njihovi političari to ranije i potpisima potvrdili!) Što su onda Crnogorci u Srbiji? Je li zaista pogreška ako kažemo da su manjina, a može li nam se omaći lapsus lingue, a i ostali lapsusi, pa da onda ponosito priprijetimo da oni nikako nijesu manjina i da ,,to nikada neće biti“?
Jer, tu smo promptnu korekciju pročitali prošle sedmice, povodom crnogorskih Srba. Kad se malo bolje razmisli, ova situacija je nelogična. Ili je logična, ako se u priču ubace procenti? Zato što Crnogoraca u Srbiji ima malo, tj. sve manje i manje, a Srba u Crnoj Gori danas mnogo više od 9.25%, koliko ih je bilo na popisu 1991. godine. Ako naši tamo (Crnogorci u Srbiji, dakle) jesu manjina, mogu li domaći Srbi, u svim nijansama tog nacionalnog i političkog osjećaja, da ne budu manjina u Crnoj Gori?
Đe je tu logika i mogu li povodom toga postojati dvije logike - jedna u Srbiji, a druga u Crnoj Gori? Odgovor je: ne mogu - a izgleda da mogu. I postoje. I svi treba da se pretvaramo da tako može i treba. A upravo razlika u tretmanu ova dva pitanja otkriva suštinu problema. Suštinu koju je lako vidjeti, no nije baš zgodno raspetljati do kraja. Ne valja se zamjerati, kažu. Dakle: crnogorski Srbi ne žele da budu manjina u Crnoj Gori.
Čemu onda, na primjer, Srpska TV u našoj zemlji, finansirana iz državnog budžeta, upravo iz stavke za nacionalne manjine? Tu je očigledno korisno biti manjina, odnosno uživati status manjine. S druge strane, zašto bi bili manjina - kada je procenat onih koji se izjašnjavaju kao Srbi za dvadesetak poena veći od onog iz 1991. godine (za neobaviještene inostrane čitaoce: nije bilo migracija, već su se isti ljudi različito ,,pisali“ na različitim popisima)? Da naivno spekulišemo: što ako neko računa da bi, na primjer, djelovanje srpske crkve u Crnoj Gori, ili propaganda Srpske TV, ili promjena vlasti u našoj zemlji (ili svi ovi faktori i posljedice zajedno), mogli uticati da se iz osnova promijeni crnogorska politika, pa da se, kao rezultat vraćanja na period prije 1997. godine (opet) promijene nacionalni procenti? U smislu povećanja brojke u rubrici ,,Srbi“, logično.
Zato iskaz ,,Srbi nisu manjina i nikada to neće biti“ može biti shvaćen prvenstveno ili čak isključivo u tom značenju: kao umivena prijetnja. Tako je to u Crnoj Gori. U Srbiji nije tako. Broj Crnogoraca je splasnuo od vremena kada je Vojislav Koštunica mahao brojevima i digitalizovanim spiskovima Crnogoraca, tj. državljana Crne Gore, sve u namjeri da promijeni crnogorski birački spisak uoči našeg referenduma o nezavisnosti. Danas je situacija drukčija. Prošao je referendum, pa je prestala potreba da Crnogoraca ,,gore“ bude više nego što ih zapravo ima. Trendovi i interesi sada imaju drugi smjer, pa se broj Crnogoraca u Srbiji smanjuje. Istovremeno, promoviše se logika da se za crnogorske Srbe ne smije prihvatiti manjinska pozicija, iako ona, između ostalog, podrazumijeva da je država Srbija matica naših sugrađana koji spadaju u neku od nabrojanih nacionalnih/političkih varijanti. Zato, na primjer, postoji i djeluje Matica srpska u Crnoj Gori. Zato prvaci Demokratskog fronta idu u Beograd i pričaju o ,,ugroženosti srpskog naroda u Crnoj Gori“ i traže intervenciju srpskih vlasti. Iz istih razloga Srpska pravoslavna crkva čini to što čini. Crnogorska vlast joj je stalna meta, od spoljne politike (NATO, EU, Kosovo) do onog dijela koji se tiče crnogorske kulture, istorije, jezika, crkve i identiteta. (Čak ako tu ima i dosluha i koordinacije iz dnevno-političkih razloga i iz interesa, kao što mnogo tvrde, ostaju trajne negativne posljedice i štete zbog propagande koja udara na temelje crnogorskog nacionalnog i državnog bića.)
Da zaključimo: srpska politika ne želi da prizna status manjine za one koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi, koristeći, pri tome, sve pogodnosti koje pruža formalna manjinska pozicija i služeći se, istovremeno, svim raspoloživim mehanizmima i službama, uključujući i SPC - kao da Crna Gora nije nezavisna i suverena zemlja. Srpska politika pravi pojedinačne ,,lapsuse“, a crnogorska država čini sistemske greške. Prvome uzrok može biti nepažnja ili slučaj (a možda i namjera - svejedno), a drugome je razlog, na našu žalost, nedostatak crnogorske nacionalne i državne strategije.
Pobjeda
