Mirko Miko Bracović je brat Ksenije Cicvarić i sada, dvije decenije nakon njene smrti, vitalni 90-godišnjak ne krije uzdahe i suze kad se sjeti hladnih februarskih dana 1997. godine i tužne vijesti iz beogradske bolnice.
- Nakon smrti muža Miša, naglo su počeli njeni problemi sa astmom. Sve češće je morala da ide kod ljekara, pumpice za disanje je nosila sa sobom. Ljekari su joj savjetovali da promijeni klimu, pa je došla kod nas u Podgoricu, ali se i dalje osjećala loše – zvali smo hitnu pomoć svaka dva-tri sata. Vratila se u Beograd, ubrzo je smještena u bolnicu i... Mirku su riječi zastale u grlu, kao da nije htio još jednom da izgovori što se dogodilo. Vedrog domaćina koji nas je dočekao čvrstim stiskom dobrodošlice i gromkim glasom, savladale su emocije dok se prisjećao smrti voljene sestre.
- Ne pamtim kad sam posljednji put tati viđela suze – uzdahnula je kćerka Karmen dok smo čekali da naš domaćin nastavi priču. Iskren i topao odnos
- Bila je nježna sestra, ostali smo sami i imali otvoren, iskren i topao odnos. Uvijek smo se mogli osloniti jedno na drugo, posebno u teškim momentima, a takvih nije bilo malo u našim životima – i u vrijeme bombardovanja i kasnije. A bombardovanja i neprijatelja je bilo svake vrste – i ratnih i mirnodopskih, i stranih i domaćih: porodična stradanja, skrivanja u pećinama, Ksenijino ranjavanje, mučenja u zbjegovima, političke diobe i njihove užasne posljedice...
- Uh, koliko nas je jada ubilo, ne znam ni kako se u svijest ostajalo – odmahuje glavom i širi ruke u znak čuđenja Pobjedin sagovornik.
Teško se živjelo poslije rata, a Ksenija se, nakon odlaska prvog muža u logor i raznih peripetija, vratila kod svojih.
- Ka svome đetetu ti velim, govorio sam majci da zalogaj ljeba kad imamo da Kseniji, da njoj kupi čarape, a ne meni, ja sam muško baš me briga. Kad je bolje mogla, redovno je pitala treba li što meni, ja sam vazda govorio da pita majku, jer ona nije imala penziju. A nije da i meni nije falilo... Sjećanje na djetinstvo u staroj Podgorici, igranje krpenjače, ulicu Viganj, kuću na mjestu nekadašnjeg Doma JNA, česte odlaske na Ribnicu i imućnu ujčevinu Zlatičanin, dobio je novu dimenziju kad je njihove živote ušla – pjesma. Prvo da zaliječi tugu i da razgali, a onda da mnoga srca zatrepere zbog Staropodgoričanke kojoj su se, iako samoukoj, klanjale školovane muzičke veličine.
- Brzo poslije oslobođenja zajedno smo počeli da pjevamo u horovima (,,Budo Tomović“ pa ,,Stanko Dragojević“). Senka je pjevala podgoričke pjesme, a ja kancone, romanse... sve što mi se dopadalo. Ko je bolje pjevao
Na naše pitanje ko je bolje pjevao od njih dvoje, naš sagovornik kroz osmijeh odgovara da je bilo onih koji su govorili da on pjeva bolje, ali je sestra ostala neprevaziđena u podgoričkom sevdahu.
Dok smo razgovarali u domaćinskom ambijentu u stanu u Ulici Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, tekao je sportski TV prenos. Naš sagovornik otkriva da ''strašno voli sport'', pa zato ni (supruga) Vera ne može da gleda filmove“.
- Završio sam Srednju fiskulturnu školu u Sarajevu, a poslije i Akademiju u Nikšiću. Predavao sam u više osnovnih i srednjih škola u Podgorici i okolini, a penzionisan, nakon više od četiri decenije staža u prosvjeti, iz OŠ ,,Milorad Musa Burzan“. Amaterski sam radio u mnogim bokserskim, rukometnim i fudbalskim klubovima, bio trener i sudija, sarađivao sa dosta sportista, a ponosim se i nagradnim odlaskom u Rim, na Olimpijske igre 1960. godine – kao oblik usavršavanja. Bila je i moja Senka srećna zbog mene.
O čemu god govorimo, vraćamo se na priču o voljenoj sestri.
- Bila je tipična Podgoričanka, svakom riječju, držanjem i pokretom. Iako je dugo živjela u Beogradu i imala dosta drugarica, sve one su naravno govorile lepo i belo, a ona je zadržala uzrečicu dome moj i njegovala podgorički dijalekt...
A kako su se ona i Mišo (muž) poštovali i voljeli, kako je on skinuo vojne kapetanske činove da bi je oženio, o tome bih mogao pričati beskrajno. I samo da znate - takve čistunice i kuvarice majka nije rađala, pogotovo za podgorička jela – u jednom dahu govori naš domaćin.
Dok precizno priča o davnašnjim radostima i mukama, nabraja imena i događaje i gledamo požutjele fotografije, nikako vam se ne čini da je na pragu desete decenije. Lijepo ga podstakne da detaljno vraća uspomene, a bolne događaje britko saopštava, uz obavezno: ,,Velim ti ka svom đetetu“.
Onda vam se ne učini dalekim ni predratno treperenje ribničkih topola, ni podgorički sokaci puni različitih vjera i nacija. Posljednje pitanje se samo postavilo:
- Eh, što bih joj sve rekao. Dosta toga, dosta bih imao da kažem mojoj Daši.
Podgoričane je priroda obdarila sluhom
- U vrijeme naše mladosti je bilo ružno biti pjevačica, zato što smo bili primitivni. I pored svega, ja sam bio ponosan na sestru i njeno melemno pjevanje. Najviše sam volio ,,Sejdefu“ i ,,Mladu Jelku“, to su neponovljive pjesme. Koliko je god to navodno bila sramota, opet smo svi pjevali - ispred kuća, naročito ljeti – kaže Bracović, naglašavajući da su Podgoričani uglavnom bili muzikalni, priroda ih je obdarila sluhom.
Kajo, dome, ne može jedna majka sve da rodi
Tetka Ksenija, ili kako smo je u porodici zvali Senka, voljela me je ljubavlju koja se nije razlikovala od majčinske. Bila je nježna i osjećajna. Govorila je: Kajo, dome, ne može sve jedna majka da rodi. Od četvrtog osnovne vodila me je sa sobom na nastupe - zahvaljujući njoj, upoznala sam Miru Stupicu, Ljuu Tadić, Lepu Lukič, Silvanu Armenulić... Prvu bundu iz Njemačke ona mi je kupila, koliko mi je parfema iz Rima darovala - ne krije osjaćanja Podgoričanka Karmen Kaća Pekić dok evocira uspomene na tetu Kseniju Cicvarić.
Sagovornica Pobjede sa pomiješanim emocijama govori o danima djetinstva i mladosti. Vraćamo se u vrijeme kad je njihova porodična kuća bila na mjestu nekadašnjeg Doma JNA i uspomene naviru. ''Bili smo đeca, a ona nam veli da ništa nema slađe od luka u pera iz naše bašte pa sa ljebom i sirom. Nijesam upoznala nikoga ko je brže mogao ručak da spremi - a s posebnim merakom je gotovila podgoričke specijalitete, pirjan, raštan, krap u tavu, jegulju na oriz, a tek što nam je slala sokova i džemova za cijelu zimu.
Nikad nije imala kućnu pomoćnicu i ništa joj nije bilo teško. Velika domaćica u kući a istovremeno dama u susretu visoka sa prodornim, tamnim očima divnim rukama i bisernim osmijehom, elegantna odmjerena uvije jednostavno i prostojno odjevena. a koliko je samo propatila u životu, priča Karmen i naglašava:
- Od svih patnji, stradanja i muka koje je preživjela najteže joj je pao gubitak, petogodišnjeg sina Vladimira Vovie, na ulici ispred stana gdje je živjela sa porodicom. Mali Vovica čekao je ujaka, mog oca da mu donese novogodišnju jelku i nastradao je u saobraajnoj nesreći. Slabe su riječi za tugu kad odlaze djeca... sjećam se priče da u našem kvartu nijesu slavili Novu godinu - sa sjetom će sagovornica Pobjede. O Ksenijinom pjevanju govorili su i govore drugi, a Karmen kratko: omiljena tekimna pjesma joj je ''Sitna knjiga na žalosti''.
Je li kome...
- Život je surovo kažnjavao moju sestru, ali svaka rana na jednu, a sinova pogibija na kućnom pragu na drugu stranu. Petogodišnji Vladimir Vovica, lijep kao lutka, mnogo je volio da ga vodim u Sokolanu (sadašnji Njegošev park) i lijepo smo se družili. Kad se sjetim tog nesretnog dana... nemoj me dirati. Majku je zvala komšinica u avliju u Bokeškoj i rekla joj: ,,Trči Simona, zlo ti u dom, pogibe te Vovica“... Majka je trčala i imala je što viđeti. Nemoj me dirati...e kako me tada kap ne ubi ne znam, no sam mlad bio. Komšija ga je uzeo u naručje, autom su ga povezli u bolnicu, ali je nada živjela samo do ujutro. Sjetiće se neki kako se tada korotovalo u Podgorici, kako se nije ni proslavljala Nova godina – priča Mirko.
- U vrijeme nesreće, Ksenija je u Radio Titogradu snimala pjesmu ,,Je li kome kano srcu mome“...Njen muž Mišo bio je cijele noći pored povrijeđenog đeteta u bolnici, a Ksenija je bila kod kuće sa tek rođenim sinom. Došla sam ujutro da joj kažem da nema više nade za anđela Vovicu, ali nijesam imala snage nego sam se zaplakala, a ona je zakukala - kroz suze se sjeća Mirkova supruga Vera tog nesrećnog događaja.
(Pobjeda - R. USKOKOVIĆ - IVANOVIĆ)
