Piše: Novak ADŽIĆ
Stavovi dr Sekule Drljevića o identitetu crnogorskog naroda i njegove državne tradicije u prošlosti i isticanja potrebe njene restitucije bili su predmetom napada u štampi u Srbiji, koja je bila pod kontrolom vlade generala Milana Nedića. Beogradski listovi „Novo Vreme“ i „Srpski narod“, krajem januara 1944. godine, napali su Drljevića i njegove političke i druge stavove, posebno one koje su se ticale identiteta crnogorskog naroda i njegove države.
Na to je Drljević odgovorio svojim napisima u zemunskom „Graničaru“ i u listu „Spremnost“ iz Zagreba. Drljević je, inače, u štampi NDH nailazio na prilično dobar prijem, koja ga je ponekad favorizovala i tvrdila da se on nalazi „na obrani časti i samosvjesnosti crnogorskog naroda“. Ustaški list „Spremnost“ predstavljao je Drljevića kao „vođu crnogorskog naroda“, premda je Drljević u samoj Crnoj Gori tada imao prilično malu podršku kod naroda.
Po navici, oštrica Drljevićevih napada bila je zvanična Srbija, odnosno, njena državno-politička, vojna i crkvena elita, koju je on konstantno kritikovao zbog njenog negativnog odnosa prema Crnoj Gori, njenoj državnosti i pravima crnogorskog naroda. Drljević se, u polemici sa beogradskim političkim, eklezijastičkim i drugim krugovima, bavio pitanjem duhovnog lika Crne Gore i njenog naroda.
Među stubovima crnogorskog nacionalnog identiteta on je isticao atipično i specifično shvatanje religije kod Crnogoraca, koje je percipirao kao crnogoroslavlje, kojega naziva slobodoslavljem, odnosno, hegelijanski ga tumači kao narodnu religiju, koja proizvodi i podržava velika osjećanja i koja ide ruku pod ruku sa slobodom. Prema Drljeviću crnogoroslavlje (slobodoslavlje) je istorijski bilo oživotvoreno i emanirano i u statusnoj autokefalnosti Crnogorske crkve i njenim svetačkim nacionalnim kultovima.
U tom smislu je tvrdio: „Za Crnogorce ne postoji, čega nema u „Gorskome Viencu“, u kojem je sadržan moralni i etički sustav crnogorskog naroda, svi propisi crnogorske religije. Crnogorci, iako kršćani i to uglavnom pravoslavni, oni izpoviedaju religiju „Gorskoga Vienca“. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje c r n o g o r o s l a v lj e. Znatno se odvojilo od ostaloga pravoslavlja, pa i od srbskoga, koje za sebe kaže,da je svetosavlje, iako još nijedan srbski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima još jedan razlog, zbog kojega crnogorska i srbska crkva ne mogu nikada postati jedna crkva. Ciela religiozna mistika crnogorske crkve zadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu crnogorskih svetitelja: sv.Vasilija Ostrožkoga i sv.Petra Cetinjskoga. Ni jednoga od njih ne priznaje za svetitelja srbska crkva“ (Dr Sekula Drljević, „Pitam Beograd“, „Spremnost“, Zagreb, broj 104, 20. II 1944, str. 3).U uvodnom redakcijskom komentaru, koji prati Drljevićev autorski tekst, „Spremnost“ piše: „Sadašnje beogradsko novinstvo, u svojoj političkoj ofenzivi na nesrbska područja, posebnu pažnju posvećuje Crnoj Gori. Iza kako su nizom članaka i dopisa „posebnih izveštača terena“ iznieli obrise međa svojih ekspanzionističkih namjera, drže, da je vrieme, kada treba najprije sa svim mogućnostima, koja im stoje na raspolaganje upravili svoju ofenzivu prema jednoj točki, u ovom slučaju Crnoj Gori, kako bi onda, poslije eventualnog uspjeha, mogli s postignutim kapitalom nastaviti dalje prema hrvatskom i macedonskom području. Logika d-ra Drljevića, temeljena na činjenicama i točnim političkim izvodima, posebno pogađa današnju velikosrbsku politiku“.)
Za Drljevića glavna opasnost po Crnu Goru i nesrpske prostore je velikosrpski hegemonizam i njegova imperijalna priroda, čijim pojavnim oblicima u XX vijeku se Drljević bavi u članku pod naslovom „Pitam Beograd“, u kojemu posebno tretira stariju i noviju povijest srpsko-crnogorskih odnosa.
Drljević bio protiv Jugoslavije: Zalažući se za uspostavu državne nezavisnosti Crne Gore, Drljević je isključivao mogućnost postojanja bilo koje jugoslovenske države u čijem sastavu bi bila Crna Gora i negirao je svaku kulturnu (duhovnu), odnosno, identitetsku vezu i srodnost između Crnogoraca i Srba. Štaviše, isticao je da u duhovnom pogledu između njih postoji nepremostivi jaz. Pored ostalog, u pomenutom članku polemiše sa stavovima i tvrdnjama episkopa Nikolaja Velimirovića, koji se tiču Velimirovićevog tumačenja djela Petra II Petrovića-Njegoša, navodeći da rečeni episkop i njegova pastva manifestuju mržnju prema Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Prema predviđanju Drljevića, u budućnosti je isključena mogućnost vlastima u Beogradu da upravljaju Crnom Gorom i njenim narodom. Beogradske vladajuće krugove i njihovu ideologiju i politiku obilježava kao nesreću po samu Srbiju ali i njene susjede.
Naslovljeni Drljevićev tekst glasi:
„Moj članak dao je povoda Beogradu, da udari u mahniti lik. Gornje mjesto iz članka citirao sam, jer je ono na sebe privuklo najveći bies Beograda. Napao me u članku pod naslovom: „Crnogoroslavlje“, koji su- da bi dobio što veći publicitet- objavio dva beogradska lista: “Srbski Narod“ od 29. i „Novo Vreme“ od 30. siečnja ove godine. Beograd se ne usuđuje dokazivati netočnost onoga, što sam ja napisao, ali hoće dokazati, da sam ja kriv, što je to tako. Da bi utvrdio moju krivicu, pokušava skrenuti pažnju javnosti na izmišljeni događaj, koji- i kad bi postojao- ne bi imao nikakve veze s mojim člankom „Crna Gora“. Pronašao je da sam ja, „godine 1910. sa balkona hotela „Imperial“ u Beogradu prvi javno pledirao za ujedinjenje Srbije i Crne Gore, dok su još bile samostalne države“.
Prvo ja uobće nisam bio 1910. godine u Beogradu, a nikada u životu nisam odsjedao u hotelu „Imperial“, pa ni bio na njegovome balkonu. Drugo, god.1910. ne samo da o sjedinjenju Crne Gore i Srbije nisam govorio ja, nego o njemu nisu govorili ni beogradski agenti, koji su nosili bombe iz Beograda na Cetinje 1907. godine i koji su učestvovali u zavjeri protivu Crne Gore 1909. godine. O sjedinjenju tih zemalja, u ono doba, nije moglo biti govora, jer su bile odeljene Sandžakom, koji je pripadao državom teritoriju carevine Turske.
Godine 1912. balkanske kršćanske države ušle su u rat sa Turskom. Ja sam bio crnogorski ministar. U toku rata, oko Uzkrsa 1913. godine, bio sam nekoliko dana u Beogradu. Za vrieme moga boravka u Beogradu crnogorska je vojska ušla u Skadar. Tim povodom manifestirali su beogradski građani pred dvorom kralja Petra I., pred ruskim poslanstvom, pred predsjedničtvom srbske vlade i pred „Grand hotelom „ u kome sam ja bio odsio. Manifestantima se zahvalio s nekoliko riječi kralj Petar, a održali su govore predsjednik srbske vlade Nikola Pašić, ruski poslanik Hartwig i ja s balkona „Grand hotela“. Naše govore u cjelini doniele su sve beogradske novine. Prema tome Beograd se ne može izgovarati, da mu je sadržaj toga moga govora nepoznat. U njemu nema ni rieči o sjedinjenju Crne Gore i Srbije. U članku „Crnogoroslavlje“ Beograd ipak tvrdi protivno. Toj izmišljotini Beograd je dodao još jednu.
Pri kraju godine 1918. srbska vojska je okupirala Crnu Goru. Na dan 12. srpnja 1941. Godine na Cetinju crnogorski je sabor donio deklaraciju, kojom je proglašena uzpostava Crne Gore kao samostalne države. Razumije se, da to nije moglo biti urađeno bez pristanka talijanske vlade. Dva dana kasnije 14. srpnja, počeo je komunistički ustanak (Ustanak u Crnoj Gori je izbio 13. jula 1941. godine-Prim.N.A). Da on nije imao nikakve veze s deklaracijom sabora, dokazuju dvie činjenice. Prvo, što su istoga dana komunisti počeli ustanak i u Srbiji i u ostalim zemljama Jugoistoka ili će možda Beograd tvrditi da su komunisti u Užicama, u Srbiji, proglasili sovjetsku republiku u znak prosvjeda protivu rada crnogorskoga sabora. A drugo, u ustanku nije sudjelovao nijedan beogradski agent, što sigurno ne bi bio slučaj, da se radilo o prosvjedu protivu uzpostave crnogorske države.
Pitam Beograd, dokle će tako fanatično vjerovati, da da može lažima napraviti most preko nedogledne duboke provalije, koja dieli crnogorski duhovni lik od srbskog duhovnog lika? Dokle će se nadati, da će moći lažima nekome dokazati, da su jedno junaci „Gorskog Vienca“ sa junacima „Koštane“ Bore Stankovića.
I prije moga članka „Crna Gora“, Beograd je vrlo dobro znao, da crnogorski duhovni lik nema ni jedne zajedničke crte sa srbskim duhovnim likom. Znao je, da je crnogorski pogled na sviet udaljeniji od srbskoga pogleda na sviet, nego sjeverni pol od južnoga. Beogradu nije nepoznato, da je srbski učenjak Jovan Cvijić rekao, da Dinarci i Srbi nisu jedno, i da je veliki srbski učenjak Živojin Perić, kratko vrijeme prije ovoga rata, konstatirao u poznatoj svojoj razpravi u zagrebačkom „Ekonomistu“ , da je crnogorski narod etička i etnička posebnost.
Beograd je međutim nesviestan, koliku udaljenost Crnogoraca i Srba on dokazuje čak i onda, kada se hoće boriti za njihovo jedinstvo. U članku „Crnogoroslavlje“ mene naziva đetićem s namjerom, da izvrgne ruglu Crnogorce i istovremeno da mene uvriedi. Nije to usamljena crnogorska rieč čije je značenje Beogradu nejasno. Njemu su nejasni termini svih pojmova, koji ulaze u sustav crnogorskoga pogleda na svijet. To su toliko puta dokazali najjači srbski intelektualci.
Crnogorskome izrazu čojstvo najviše su se podsmievali Srbi, pa i najugledniji srbski pisci. Dva poznata srbska pisca koji su najviše pisali o djelima crnogorskoga vladara, pjesnika i filozofa Petra II Petrovića Njergoša, jesu doktor Branislav Petronijević, profesor beogradskog sveučilišta, i episkop dr. Nikolaj Velimirović. Pošto je ovaj daleko darovitiji od prvog, zaslužuje veću pažnju, ono što on piše. U svome djelu ,, Religija Njegoševa’’ na srani 25 tvrdi, da Njegoš obožava svietlost kao i Zaratustra. Ta glupost dokazuje, da je srbskom pogledu na sviet nerazumljiv crnogorski pogled na sviet i obratno, jer us njihove suprotnosti i suviše velike, da bi mogli jedan drugoga osjećati, bez čega je nemoguće njihovo međusobno razumievanje.
Ali nije rieč o tome, nego o slavu episkopa prema Crnoj Gori i crnogorskome narodu. Na istoj strani Velimirović kaže: ,,Zaratustra je živio dvadeset godina u pustinji prije nego je postao obasjan’’. „Njegoš je živeo svega trideset devet godina u pustinji’’. Dakle, po Velimiroviću, Crna Gora je pustinja tj. prostor bez ikakvoga znaka ljudskog života pa razumije se i bez znaka duhovnoga života.
Na strani 26. Velimirović tvrdi, da nitko, tko poznaje Crnu Goru ne može vjerovati, da je Njegoš u njoj mogao stvoriti svoja besmrtna djela. Na strani 27. Velimirović kaže, „rađe je odrastao u zemlji gdje narod vjeruje da kamen raste.’’ Na strani 28. Velimirović daje ovaj sud o Crnogorcima ,,Oni hoće, da se zovu narod i na oskudnim i na neoskudnim godinama, no da plaćaju porez samo na neoskudnim’’. Na strani 57 Velimirović kaže da je svaki Crnogorac Čubro Čojković. Tim izvrgava rugu crnogorski pojam o čojstvu. Zar je mogao dati jači dokaz da je srbskom pogledu na sviet pojam čojstva podpuno stran? Kad se iz ,,srbskoga episkopa’’, iz ,,sluge božijega oltara’’ vitla toliki orkan mržnje nad Crnom Gorom i crnogorskim narodom, zar je potrebno upozoravati na mržnju njegove pastve protivu Crne Gore i Crnogoraca.
Stav episkopa Velimirovića i cijele Srbije prema čojstvu nije smetalo bivšemu srbskome ministru Miroslavu Spalajkoviću, da prije stanovitog vremena tvrdi, da je srbski pogled na svijet – čojstvo i junaštvo. Time je Spalajković otrkrio da ne zna dvoje. Ne zna, da je čojstvo sadržano u pojmu junaštva i ne zna, da Beograd ne može opljačkati crnogorski pogled na svijet, kao što je oplačkao crnogorske reparacije poslije Prvog svjetskog rata.
Pitam Beograd, da li se sjeća
1. da je njegov pukovnik današnji general, Petar Pešić načelnik crnogorskome vrhovne komande u prvome svjetskome ratu i to u godini 1915.?
2. da je prilikom bježanja srbske vojske preko Crne Gore i Albanije crnogorska vojska bila njena zaštitnica, bez čega bi srbski kralj, srbska vlada i srbska vojska bili zarobljeni;
3. da je njegov Peatr Pešić bez potrebe držao crnogorsku vojsku u Sandžaku sve dok austrougarska vojska nije došla do Skadra i time Crnogorce doveo u položa da budu opkoljeni i zarobljeni;
4. da je Petar Pešić kao aktivni jugoslovenski general, javno u svome članku ,,Komandovanje u ratu’’ objavljenom u beogradskoj ,,Pravdi’’ od 9. svibnja 1925.g. izjavio, da je kapitulacija crnogorske vojske njegovo djelo;
5. da je pri kraju 1918. godine srbska vojska okupirala Crnu Goru i nasilno ju pripojila Srbiji;
6. da je srbska vlada za vrijeme okupacije Crne Gore popalila preko pet hiljada crnogorskih seljačkih kuća, poubijala više hiljada Crnogoraca i izvršila zločin kakv nisu nikad izvršili turski janjičari u beogradskome pašaluku. Jedne noći oružnički major Kecmanović sa dvanaest oružnika ušao je u selu Cucama pod Lovćenom u kuću poznatog crnogorskog viteza, svezao njegovu ženu i njegovo troje djece i ostavivši ih kući svezane, kuću upalio. Mjesto na kome je izgorjela majka sa djecom, pitam Beograd, što bi radila Srbija, da je takav zločin Cetinje počinilo u njoj?
7. Da su, poslije svega navedenoga, poslije svih zločina počinjenih u Hrvatskoj i nakon zločina od 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Hrvatska i Crna Gora preko svoje Seljačko-demokratske koalicije Rezolucijom od 1928.godine ponudile Srbiji državnu zajednicu na načelu ravnopravnosti Hrvatske, Crne Gore i ostalih zemalja sa Srbijom, te i da je Srbija na tu ponudu odgovorila diktaturom od 6. siječnja 1929. godine i objavila borbu ,,svima sredstvima protivnicima centralizma’’ tim pokopana misao bilo kakve zajednice među zemljama, koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije ne može se oživjeti nikakvim intrigama.
Beograde upamti, o crnogorskim reparacijama, koje si opljačkao bit će govora, ali o proširenju tvoje vladavine na Crnu Goru, ne može biti ni govora današnjim tvojim podvalama, samo još više zagorčavaš ionako gorku sudbinu i Crne Gore i Srbije.
Pitam Beograd, kad će jednom prestati – biti nesreća i za Srbiju i za njene susjede?“
(Dr Sekula Drljević, „Pitam Beograd“, „Spremnost“, Zagreb, broj 104, 20. II 1944, str. 3).
