Vikipedija je multilingvistička enciklopedija otvorenog sadržaja na internetu podržana od strane Zadužbine Vikimedije, a zasnovana na modelu uređivanja slobodnog sadržaja. Od nastanka 2001. godine, Vikipedija je brzo izrasla u jednog od vodećih referentnih sajtova, privlačeći preko 374 miliona posjetilaca u junu 2015. godine. Nešto manje od 70 hiljada aktivnih korisnika uređuje više od 37,2 miliona članaka na 291 jeziku. Među njima nije crnogorski. Trenutno postoji 344.803 članaka na srpskom jeziku. Na crnogorskom, zvanično, nijedan.
Srpska Crna Gora
Ako na svom internet pretraživaču ukucate neki pojam iz istorije Crne Gore vezan za crnogorski identitet i kulturu, prvi rezultat pretrage, u 99 odsto slučajeva, biće sadržaj kreiran na Vikipediji i jedan od 344.803 dokumenata koji su rezultat rada njene srpske redakcije. Ako vam je važno da saznate ko su Crnogorci, rezultat pretrage su tri „krucijalna“ značenja tog pojma: „Crnogorci, naziv za stanovnike Crne Gore; Crnogorci (Srbi), naziv za deo srpskog naroda sa prostora Crne Gore; Crnogorci (narod), naziv za južnoslovenski narod, nastao posle 1945. godine od dela srpskog naroda, koji pretežno živi u Crnoj Gori“. Ako ste baš neuki/a radoznalac/ica s manjkom nacionalnog samopoštovanja pa se zainteresujete za podatke o Crnoj Gori, iz istog izvora saznaćete da su se „prve slovenske migracije na teritoriju današnje Crne Gore odvile u 5. vijeku, a prvi veći talas Slovena stiže u prvoj polovini 6. vijeka. Sloveni koji su došli u Duklju su prethodno putovali sa drugim Bijelim Srbima iz Bojke i stigli u Serviju koja se nalazila u vizantijskoj temi Solun“. Ako baš insistirate da duboko spoznate stvari iz davne prošlosti, Vikipedija će vas „blagosloviti“ spoznajom da je „Kneževina Zeta srpska srednjovjekovna država na prostoru današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, a koja je nastala nakon cijepanja Srpske despotovine“.
Poštena inteligencija
Sjećate se, pominjao se nešto ovih dana i Božidar Vuković Podgoričanin. Vikipedija će vas, s aspekta aktuelnih spoznaja o slavnom crnogorskom štamparu korektno, izvijestiti da je Božidar Vuković rođen u plemićkoj porodici, 1460. godine u Đurićima kod Podgorice, te da se pretpostavlja da je bio visoki državni činovnik - logotet, odnosno glavni pisar i rukovodilac Državne kancelarije na dvoru Ivana Crnojevića na Cetinju.
Piše tu i da Božidar Vuković kazuje 1519. godine za sebe, da je otačastvom iz Podgorice „u predelima maćedonskim“. Odmah nakon toga,valjda čisto da se zna koje je ko, neko od ljudi koji uređuju srpsku Vikipedju podsjeća vas da „tako isto govore za sebe i neki pisari iz hercegovačke Zavale, iz Mora- če, pa i iz Sarajeva. Vuk Karad- žić je tvrdio ’da su se Maćedonija srpski zvale sve zemlje naroda našega’, dok je Ruvarac mislio, da je to označavanje stvar sujete, ’hoteći da se prave važni i da svoje poreklo dovode iz tako važnih istorijskih mesta, kao što je bila Filipa i Aleksandra Velikoga Maćedonija’. Prema Vladimiru Ćoroviću tumačenje je, međutim, mnogo prostije.
Naziv Maćedonije za sve srpske zemlje proširio se od onog vremena, kad je Ohridska crkva obuhvatila pod svojom vlašću sve te oblasti“. I nastavak je „izbalansiran“ s istom intencijom svojatanja baštine tuđe kuture. Kao „istaknut trgovac, štampar i javna ličnost, kojoj je plemićki čin priznao Karlo V Habzburg, Bo- židar Vuković je neumorno održavao veze s porobljenim srpskim krajevima, naročito s manastirom Mileševom i manastirima na Skadarskom jezeru. Njegove knjige rasturene su ne samo po srpskim crkvama nego su imale jakog uticaja I drugde na evropskom istoku, sve do Baltika.“. Božidar Vuković Podgoričanin, rođen 1460. godine u Đulićima pored Podgorice, „starog srpskog počivala“, prikazan je kao prvi pravi istorijski primjer „poštene inteligencije“.
Crnogorska Vikipedija
Postojao je svojevremeno projekat mrežne enciklopedije na crnogorskome jeziku. Pokrenula ga je 2006. godine NVO „IT Association of Montenegro“ (ITAM) pod nazivom Montenegrowiki kao probnu verziju, sa svrhom pru- žanja temelja budućoj crnogorskoj Wikipediji. Poslije dvij e g o d i n e C r n o g o r s k a Enciklopedija imala je 3.007 članaka. Poput Wikipedije, radovi su objavljivani pod uslovima GNU Licence za slobodnu dokumentaciju. Njeni autori i vebmajstori bili su Darko Bulatović („saradnik: WikiSysop“) i Damir Mustafić („saradnik: Outlook“). Projekt je više puta bio žrtva hakera iz Srbije. Direktnim akcijama i dezinformacijama članovi ogranka Fondacije iz Srbije uspjeli da onemoguće stvaranje Wikipedije na crnogorskom.
Podrška Wikipedija zajednice (WikiMedia Fondacija) izostala je, a zahtjev za Wikipediju na crnogorskom odbijen je dva puta. Poslije standardizacije crnogorskog jezika trebalo je da uslijedi ponovna aplikacija za otvaranje Wikipedije na crnogorskom jeziku, ali se to nije dogodilo. Danas na globalnoj mreži ne postoji ni testna, ni bilo koja druga verzija Wikipedije za Crnu Goru. Darko Bulatović živi u Kaliforniji (SAD). Kako kaže, prije deset godina, unutar tada malobrojne zajednice ljudi koji su predosjećali novu tehnološku eru postojala je svijest o velikom potencijalu projekta slobodne elektronske Enciklopedije Crne Gore.
U početku je dobro išlo. Podršku crnogorskoj Vikipediji dalo je stotinjak entuzijasta. Onda se u priču uključila politika.
- Vikipedija je i tada imala snažan srpski ogranak. Mnogo njihovih ljudi ima status administratora s ovlaštenjima da mogu blokirati i uklanjati za njih nepodobne sadržaje. Ispunili smo sve potrebne zahtjeve, ali su pravila promijenjena. Izborili su se da prije nego što crnogorska Vikipedija dobije „licencu“ organizuju dikusiju o svrsishodnosti tog projekta. Danima nijesam spavao, pokušavajući da izađemo na kraj s osporavateljima naše ideje. Diskusija je bila burna a mi manjina.Okolnosti nam nijesu išle na ruku. I u Crnoj Gori, u to doba crnogorski jezik je bio svojevrsna jeres. Konačna odluka Komiteta za jezike bila je za nas nepovoljna. Crnogorska Vikipedija je isključena – kaže Bulatović.
Borba neprestana
Mada obeshrabreni, Crnogorci nijesu odustajali. Bulatović je imao svoj server, a Vikipedija ima otvorenu platformu Vikimedija na koju je postavljena crnogorska enciklopedija. Počeli su hakerski napadi, brisani su članci.
- Sjećam se koliko su energije u odbranu uložili naši momci Damir i Božo. Sudeći po IP adresama napadi su koordinirani iz Ministarstva kulture Republike Srbije. Kada smo to riješili, krenuli smo sa inicijativom pomogne. Posuđivao sam novac za zakup servera. Ljudi su se nesebično borili. U nešto smo vjerovali. I danas vjerujem - kaže Bulatović.
Da bi crnogorska Vikipedija postala realnost, smatra on, hitno bi trebalo osnovati fondaciju koja bi to imala kao ključni cilj.
-Postoji besplatna platforma. Potrebni su ljudi koji bi pisali članke, diskutovali. Zamislite što bi se dogodilo ako bi se u posao uključile škole i akademska zajednica. Da bi to bilo moguće potrebno je da postoji svijest o tome koliko je to za nas važno. Čitava istorija jednog naroda u velikoj bazi znanja temeljno je falsifikovana, mi ćutimo a naša đeca to čitaju. Nama su roditelji i učitelji pričali priče za koje se ispostavilo da nijesu istinite. Danas nas đeca sve više ignori- šu i okreću se internetu. A tu će naći one priče koje smo mi odbacili, koje su nas skupo koštale. Političke grupe internet koriste za kreiranje svojih političkih perspektiva. Toliko je laži da je to strašno. Samo su Crnogorci bez svog pogleda na mjestima gdje bi ga morali imati - opominje Bulatović.
Daleko je Amerika
Možda, sa tolike distance, Bulatović ne vidi da ovdje imamo mnogo preča posla. Daleko je Amerika. Recimo, u okviru ISBN broja, još nam fali broj za jezički kod. Tako je, s aspekta katalogizacije knjiga, posmatrajući „igru“ brojeva sva crnogorska savremena književnost, publicistka i naučna misao pisana srpskim jezikom. Crnogorski jezik još nema svoj kodni broj. Prva aplikacija 2008. odbijena je zbog nepotpunosti. Druga, „potpunija“ koju je podnijela Nacionalna biblioteka Crne Gore, odbijena je zbog „identičnosti“ srpskog i crnogorskog jezika. Sada se čekaju rezultati posljednjeg u nizi od tri pokušaja. Nadajmo se najboljem. Možda i za nas važi ona narodna izreka – treća sreća...
Naš sagovornik, čovjek dobro upućen u cijelu priču, kaže da se na nju, ipak, ne treba isuviše oslanjati. Insistirajući na anonimnosti saopštava i razlogodluku o tome donosi Kongresna biblioteka u Vašingtonu, a tamo sjede dva uticajna, nekadašnja srpska popa. I, na kraju početak - srwkipedia.
Tamo piše: „Crnogorski jezik je prema Ustavu Crne Gore službeni jezik u Crnoj Gori i rezultat je normiranja još jednog standardnog jezika zasnovanog na novoštokavskim dijalektima. Na poslednjem popisu stanovništva 2011. godine, 37% stanovništva Crne Gore (dakle nešto manje od 230 hiljada ljudi) izjasnilo se o crnogorskom jeziku kao maternjem, dok se 42% izjasnilo da govori srpski jezik. Crnogorski jezik je usvajanjem Ustava Crne Gore 19. oktobra 2007. postao njen službeni jezik. Globalno se smatra da je crnogorski jezik dijalekat srpskog jezika, a najviše građana Crne Gore ga tako i shvata“. Dokle?
Možda je, ipak, tako crnogorski ćutati. Bez obzira na cijenu.
(Pobjeda)
