Piše: Dr Anastazija MIRANOVIĆ
Upravo je Lubarda zaslužan za osnivanje čuvene Umjetničke škole, prvo na Cetinju, a potom 1948. za njeno izmještanje u Herceg Novi. U hercegnovska praskozorja i velike žute narandže u njegovim đardinima, kako je govorio još jedan od velikana - Dado Đurić. Tu je škola dostigla svoje edukativno-stvaralačke vrhunce... Ostalo je istorija... Lubarda, Milunović, Prijić, Stanić, Dado, Tošković...
U slavljenju slike i slikarstva (čitaj likovnih umjetnosti), u zemlji koja slovi za zemlju slikara, Herceg Novom, pored Cetinja i Nikšića, nedvojbeno pripada zasluga sticanja tog epiteta, kako zbog bujne i bogate prirodne, jednako i zbog mentalne geografije umjetnika koji su se u njemu rađali, živjeli, formirali, stasavali. Potpuno podrazumijevajućim se činilo baš u Herceg Novom, osnivanje Salona posvećenog likovnim umjetnostima, slici... koja je jednako tu i nakon pedeset godina (nadamo se, biće i nakon još pedeset). Slici, u klasičnom medijskom iskazu i formi, ali i slici u proširenom polju virtuelnog svijeta, kojeg neminovno živimo. Tim prije je opstajanje slikarstva/slike, sklulpture, crteža kao klasičnih umjetničkih medija značajnije...
Počeci Salona vezuju se za lokalni kulturološki ambijent, ali on, očekivano, prerasta hercegnovski, pa i crnogorski kontekst i okuplja umjetnike i selektore iz regiona, odnosno, bivših jugoslovenskih republika. Upravo činjenica da se tragom poluvjekovnog egzistiranja Hercegnovskog zimskog likovnog salona, u kontinuitetu može pratiti/čitati presjek likovnog života ovdašnjih prostora, dovoljan je razlog za respekt i podsticaj njegovom snaženju i unaprijeđenju.
U zavisnosti od društveno-političkog konteksta, finansijskih mogućnosti i sličnog, Salon je imao diferentne koncepcijske realizacije - nekada je imao isključivo crnogorsku selekciju, nekada međunarodnu, a bilo je i izdanja Salona bez crnogorskih predstavnika. U širokoj amplitudi raznorodnih društveno-političkih gibanja, koja neminovno reflektuju duh vremena u umjetničkim djelima, svega nekoliko Salona slične profilacije omogućavaju kontinuirani slijed, analizu, kritički osvrt na stanje ovdašnje likovne scene. Biti odabran u selekciji, izlagati na Salonu, biti nagađen, bila je, osim lične satisfakcije i značajna referenca za napredovanje u karijeri i profesionalnom sazrijevanju, ne samo umjetnika, već i likovnih kritičara, istoričara umjetnosti/selektora Salona. Hercegnovski zimski likovni salon uvijek su realozovali, podržavali i otvarali najistaknutiji umjetnici, stručnjaci, intelektualci svoga vremena, ovdašnjeg i bivšeg jugoslovenskog prostora, počevod prvog Salona, davne 1968. godine kojeg je otvorio tadašnji predsjednik Udruženja likovnih umjetnika SR Crne Gore, umjetnik Aleksandar Aco Prijić, kroz plejadu istaknutih koji su uslijedili - umjetnici koji su izlagali na Salonu, istoričari umjetnosti-selektori/članovi žirija, književnici (Mihailo Lalić, Blaže Koneski, Zuko Džumhur…), i društveni radnici (ministri kulture i predsjednici Opštine Herceg Novi…)
Jubilarno, pedeseto izdanje Hercegnovskog zimskog salona eksponira nagrađena djela dosadašnjih Salona, sedamdesetdvoje crnogorskih likovnih umjetnika. Osim prostorne limitiranosti za ekspoziciju svih nagrađenih djela sa 49 izdanja Salona, ranije jubilarne rekapitulacije uspješno su ih prezentovale, pa je ovaj pristup odabran i zarad otklona od koncepcijske repeticije. Svakako, vrijedi pomenuti da je Hercegnovski zimski salon u svom pedesetogodišnjem trajanju predstavio djela više od hiljadu umjetnika. Za mnoge od njih, upravo je učešće na Salonu značilo kvalitativnu prekretnicu u umjetičkim samorealizacijama i sticanje potrebnog samopouzdanja za kreativno promišljanje/sučeljavanje sa izazovima sve mogućeg i sve dozvoljenog svijeta koji nerijetko tupi oštricu duha i njegovu vitalnost.
Kao produkt, odraz/refleksija, u angažovanom obliku i kritika društva u kojem nastaje, umjetnost današnjice neminovno posmatramo u okviru globalnog kulturnog pejzaža. Na početku 21.vijeka, kao i početkom prethodnog, ponovo su u žiži stvarnosti ekonomske i krize identiteta, nasilna previranja, secesionističke politike, humanitarne katastrofe, izbjegličke migracije… Nemir, neizvjesnot i nesigurnost, opšta su mjesta savremenog ambijenta/života. U konstelaciji aktuelnog svjetskog poretka umjetnost treba da nam pomogne da dešifrujemo/razumijemo, artikulišemo trenutne nemire našeg doba.
Površni, efermeni, potrošački konzumerizam u višedecenijski živućem Bodrijarovom svijetu simulacija i simulakruma, trivijalnih reality sadržaja, kulture zabave, medijskog spektakla i društvenih mreža, šalje bitne poruke o stanju, mjestu i značaju savremene umjetnosti. No, ne i kako da je zaštitimo, spasimo od nas samih, od svakodnevnih rastakanja, disperzija i prekomjernosti kojima obiluje globalni ambijent. Na sreću, postoje/opstoje ovakvi Saloni, koji predstavljaju svojevrsni instiucionalni zaklon/štit umjetničkim djelima i savremenoj umjetnosti, u vremenima kada se ona skupa sa svojom biti od čovjeka odmakla.
Učestale posjete virtuelnim galerijama i muzejima neće i ne mogu nadomjestiti neposredan kontakt sa umjetničkim djelom. Internet sadržaji nikada neće konvertirati fenomenologiju disanja magične/začudne atmosfere neposrednog susreta čovjeka i djela. Tako produkovan katalog čulnih informacija i zadovoljenja čini raison d'être savremene umjetnosti. Premda u punom intenzitetu živimo Vorholovo proročanstvo petnaestominutne slave, dostupne svima, u prilično beznadežnom ovovremenom kulturološkom ambijentu, umjetnost odoljeva izazovima. Činjenica da još uvijek želimo da posjedujemo originalna umjetnička djela, ma koliko bila prozaična/banalna (može da konotira i neke druge razloge), govori da će umjetnost u klasičnim medijima/formama i dalje biti prisutna.
Vremena teritorijanih i geopolitičkih prekonfiguracija, promjena u globalnom i neposrednom okruženju, komodifikacija prirodnih resursa, čine auru, afekte/efekte umjetnosti uzvišenijim, moćnijim, potrebnijim. Jedino ona ima bezuslovno pravo luksuza na bezgranično polje slobode izražavanja/ponašanja u odveć omeđenom, kontrolisanom, ne-emocionlanom svijetu. „Luču mikrokozma“ predstavljaju umjetnički Saloni poput Hercegnovskog, koji će (sa)čuvati sliku (skulpturu, crtež...), kao neugasivu iskru esencije umjetničkog stvaranja.
(Autorka je direktorica istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka, Upave za zaštitu kulturnih dobara i kustoskinja ovogodišnjeg Hercegnovskog zimskog salona)
