"Imam 42 godine. Stvaram muziku od svoje trinaeste, počela sam da zarađujem sa 16. Za 26 godina od tad, napravila sam mnogo pjesama, četiri muzike za pozorišne predstave, jednu za TV film, jednu za dugometražni film, jednu za TV seriju... Otpevala tone pratećih vokala... Snimila ukupno četiri albuma, što sa sestrom, što sama. Formirala prvi srpski boj bend i napravila im album. Bila sudija u X Faktoru. Dva puta bila na Evrosongu. Napisala gomilu songova i muzika za reklame... Baš mnogo.
Radila sa mnogo mladih ljudi i prenosila im svoje znanje.
Rekao bi čovjek da sam za tih 26 godina uspjela da obezbijedim sebi neku nekretninu, sigurno... Nisam. Nemam svoj stan. Svoj auto. Lagodan život bez brige o plaćanju računa, troškovima stanovanja, hrane, odjeće, školskog pribora, troškova dječjeg školovanja... Ni to nemam. Nemam čak ni zdravstveno osiguranje.
Ono što imam su talenat i znanje. Zanat u rukama. Jedini problem je taj što u sadašnjoj Srbiji ne znam šta sa time da radim.
Kome danas u Srbiji treba talenat u pop i instrumentalnoj muzici?
U svakoj drugoj zemlji, taj moj talenat, ovakav kakav je, obezbijedio bi mi sigurnu egzistenciju, ako ne i mnogo, mnogo više od toga. Ne u našoj Srbiji. U našoj Srbiji, talenat se ne traži. Ne cijeni. Talenat u Srbiji ne stavlja 'leba na sto. Ne jede se.
Pa što ne radiš ovu turbo-splav muziku što sad slušaju klinci, tu je lova?
Zato. Zato što sam suviše svoja i suviše matora da bih to mijenjala ili željela da mijenjam. Zato što neću da živim po cijenu muke u stomaku. Radije bih preživljavala. Zato što neću da pokleknem pred najezdom nekvaliteta, da se povinujem krahu muzičkih i svih drugih vrijednosti... Zato što neću da vrijeđam ono što mi je Bogom dano.
Umijem mnogo toga lijepog da napravim. Mnogo nježne čarobne muzike koja dotiče, pomjera... razgovara. Koja vrijedi. Samo u ovom našem razorenom društvu to može da ne znači apsolutno ništa."
b92
