Piše:
Marija Ivanović
Krampajte koliko god hoćete po cijeloj prošloj godini, ali nećete pronaći ostvarenje koje više zaslužuje titulu „film sa najviše propuštenih šansi“ od „Passengersa“ u režiji Mortena Tilduma. Kakva je to filmčina mogla da bude! Ne postoji čovjek kog ne može pogoditi dilema u srži ove svemirske romanse. Nego, džaba dilema kada je užasno moralno pitanje poprostačeno, holivudizovano i oslonjeno na petparački ljubavni par. „Passengers“ na kraju ostavlja utisak kao da je Paulo Koeljo preradio horor priču Stivena Kinga i potopio svu jezu iz pera majstora strave u slatkasto-tužni, šmrcavi ljubić .
Odlična ideja
Nego, krenimo od početka i fantastične premise filma. Radnja je smještena na svemirskom brodu Avalon koji putuje do Naseobine, svemirske kolonije na kojoj Zemljani počinju novi život.
Putovanje traje 120 godina, pa 5.259 putnika čeka slijetanje u hibernacijskim komorama. Probudiće se četiri mjeseca prije dolaska i proći program prilagođavanja na nove životne uslove. Jedan od putnika Džim Preston (Kris Prat) budi se greškom 90 godina prije slijetanja. Mora da se pomiri sa činjenicom da će umrijeti na brodu, i to potpuno sam.
U trenutku kada je Preston shvatio težinu svog usuda, užas je već morao da počne. Međutim, klaustrofobije nema ni u prvom dijelu filma, u kom Kris Prat igra blijedu kopiju Toma Henksa na pustom ostrvu (ostvarenje „Cast Away“), a neće je biti ni do kraja „Passengersa“. Prva šansa je već propuštena. Nedugo potom, u vodu pada drugi i najvažniji momenat kada Preston poslije dvije godine samoće donosi odluku da probudi jednu od putnica Auroru (Dženifer Lorens).
Ušećereni par
Ne postoji čovjek koji u Prestonovom slučaju ne bi uradio istu stvar. Samo je pitanje jačine volje i vremena prije nego što bi osudio drugog putnika na smrt i samoću udvoje. Zato je moralna dilema „Passengersa“ mogla da prikuje uz zid svakoga od nas. Nažalost, sjajna ideja podređena je trošnoj svemirskoj romansi i pristojnoj, ali neupečatljivoj glumi šarmantnih holivudskih zvijezda. I djeluje još gluplje poslije gledanja vrsne, inteligentne SF drame „Arrival“ u režiji Denisa Vilneva.
„Passengers“ je tipični primjer holivudskog ušećeravanja drama sa velikim potencijalom. Mogao je da bude film sa tegobnom atmosferom koja uvrće želudac i muči um mjesecima. Od svih grešaka u koracima, najgora je treća propuštena šansa - zbrzani kraj u kom mačo heroj spašava svijet od propasti i pada u ruke voljene žene. Da je Preston u finalu poginuo, a Aurora bila osuđena na samoću koju je on prethodno iskusio i „pala“ na moralnom testu probudivši drugog putnika, „Passengers“ bi postao klasik. Složena moralna priča bila bi zaokružena i jaka.
Sekvenca u bazenu
Zato džaba Mortenu Tildumu atraktivni dizajn broda, mini omaž Stenliju Kjubriku sa barmenom i kafanom iz filma „The Shinning“ i mali simboli koji prožimaju cijelo ostvarenje. Jedina scena koja će istinski ostati sa nama je sekvenca u bazenu, kada na cijelom brodu nestaje gravitacije. Zaista je snimljena bez greške i sa lakoćom ispumpava vazduh iz pluća.
Međutim, kadrovi iz bazena istovremeno pokazuju da je cijeli film mogao biti takav. Mogli smo da ne dišemo 116 umjesto četiri minuta. Mogli smo da dobijemo klasik umjesto sklepani kolaž filmova „Gravity“, „Titanic“ i „Cast Away“. Mogli smo da zapamtimo film po strahu i klaustrofobiji, a ne po šarmantnom barmenu androidu koji podsjeća na toster sa mašućim psećim repom. Stvarno smo mogli da volimo ovaj film...
Ocjena: 3,9 / 10
Trejler: https://www.youtube.com/watch?v=yVXQq2u6OP0
FOTO: variety.com / vox.com / hollywoodreporter.com
