Između smrti glumice Keri Fišer i pop ikone Džordža Majkla, internetom je počela da kruži jedna fotografija - sasvim jednostavna. Bijeli sprej oblikuje nekoliko riječi na nekakvom, na ulici, ko zna gdje na svijetu. Piše: „2016: dead musicians, crazy politicians“. U potpisu: Sajmon. Kako se 2016. bliži kraju, Sajmon je vjerovatno očekivao da se smrt konačno umori i obustavi berbu, ali ona nema ruke koje mogu da se nažuljaju, otežaju, pa je to najtjera da spusti naoštrenu kosu.
Ipak, Sajmon ne treba da proklinje 2016. godinu. Proteklih 365 dana planeta zaista jeste izgledala kao da je stvarnost zamijenila radnja nekog naučnofantastičnog filma, ali njena čudnovatost ne podrazumijeva nužno samo loše trenutke.
Smrt i politika
Lako je zaboraviti na dobro kada čujemo vijest o smrti nekog velikog čovjeka makar jednom sedmično. Između posljednja dva izdanja Objektiva preminulo je 70 umjetnika – Keri Fišer, Džordž Majkl i članovi čuvenog ruskog hora Crvene armije koji su poginuli u avionskoj nesreći. Prije njih, napustili su nas Dejvid Bouvi, Princ, Lenard Koen, Bad Spenser, Muhamed Ali, Fidel Kastro, Andžej Vajda, Heršel Gordon Luis, Majkl Ćimino, Piter Von, Harper Li, Umberto Eko, Dragan Nikolić, Bata Živojinović, Mira Stupica, Miodrag Tripković... Blizu 200 poznatih umjetnika. Obavijest o novoj smrti može vas naći već sad, dok čitate ovaj broj Objektiva.
Pored velike berbe smrti, traženje dobrog u plastu užasa 2016. otežavaju i zakuvavanja na mnogim poljima svjetske političke šahovnice. Bregzit je ozbiljno uzdrmao britansko društvo. Dolazak Donalda Trampa na čelo Amerike izazvao je opštu pometnju i prognoze da će moćna zemlja biti vraćena u kameno doba i povući ostatak svijeta sa sobom.
Poslije ubistva ruskog ambasadora u Turskoj zanijemio je cijeli svijet. Izbjeglička kriza je priča za sebe, kao i brojne političke zavrzlame koje se odvijaju iza zatvorenih kulisa. Ako želite da vidite budućnost, davno je upozorio Džordž Orvel, zamislite čizmu kako gazi ljudsko lice – vječno. Izgleda da više ne moramo da zamišljamo – osjećamo đon na svojim licima. Umorni smo i povrijeđeni. Pregaženi bujanjem korova i sprženog crnog cvijeća na mjestima koja su nekada zaslepljivala snagom boja.
Tri lekcije
Zato nijesmo sposobni da vidimo dobro i lijepo ni u čemu, a kamoli u smrti, iako su nam tri najveća izgubljena muzičara priredila vrsne lekcije o umiranju. Dejvid Bouvi otvorio je „sezonu“ pretvorivši svoju smrt u umjetnički performans.
Poslije odlaska Princa, cijela planeta je ujedinjena bojom purpura – od banalnog oblaka sa kišom za vremensku prognozu na TV BBC koji je obojen u ljubičasto, preko kafea koji nude besplatno piće svakom ko obuče nešto ljubičanstveno, do muzičara koji su nevjerovatno emotivno izvodili pjesme gospodina Nelsona širom planete.
Posljednji intervju Lenarda Koena za Njujorker je nešto najtoplije što smo mogli čuti ove godine. Stari majstor izdao je album, oprostio se od porodice i prijatelja i dogovorio da intervju bude objavljen na dan njegove smrti. Pobijedio je u igri opraštanja. Pospremio je sve za sobom i otišao miran. Taj vrsni meštar življenja i umiranja dopisao nam je posljednju stavku u Jevanđelju divnih gubitnika poslije svoje smrti.
Neobične nagrade
Ako ne možemo naći dobro u njihovim odlascima, kako možemo vidjeti ostale čudnovato-lijepe stvari koje su se dogodile? Znate, 2016. nije samo godina krajeva, već novih početaka, i to ironičnih i čudnovatih, izvrnutih naopačke.
Nobelova nagrada za književnost konačno je pala u ruke Bobu Dilanu, prvom muzičaru koji je zavrijedio ovo priznanje. Vratio nam se Mel Gibson i dobio 10-minutne stajaće ovacije na premijeri filma „Hacksaw Ridge“ u Veneciji, poslije godina „izgnanstva“ iz svijeta kinematografije. Jadni Leonardo Dikaprio konačno je dobio svog „prekrasnog“ i zaustavio dugogodišnji serijal posprdnih gifova na internetu o Oskaru koji ga svake godine promašuje.
Nije mala stvar ni to što je Miladin Šobić dobio Trinaestojulsku nagradu, uprkos tome što nijesmo mogli zamisliti njegov džemper za vinograd u prostoriji punoj picnutih „ljudi u crnom“. Ipak, Šobićev „bokserski“ pozdrav i „oslanjene“ oči značile su da je dobio potvrdu da je oduvijek bio jedan od rijetkih koji su znali da nahrane gladne riječima. I da je svaka uska studentska soba sa gitarom, sendvičem i tetrapakom jedan mali oltar na kojem se priziva njegovo ime.
Nova imena
Jednako važan za nas lokalce bio je i film „Igla ispod praga“ debitanta Ivana Marinovića. Poslije dužeg vremena konačno možemo da začepimo usta svima koji se rugaju (s razlogom) našoj mršavoj kinematografiji. A Marinović je samo jedan od mnogih debitanata iz 2016. koji pokazuju da ne vrijedi plakati za izgubljenim umjetnicima.
Niz novih serija koje predvodi „Stranger Things“ i filmova sa ostvarenjem „Moonlight“ na čelu pokazuje da jaki autori dolaze. Neće to biti Koen, Bouvi i Princ. Njih smo imali i imamo ih. Spremni smo za nove, drugačije početke. Ako nam, pritom, neko od novaća pruži koju lekciju o življenju i umiranju, još bolje.
Možda je 2016. stvarno bila puna užasa, ali dozvolićete nam da budemo sentimentalni – ipak je ove godine Objektiv napravio prve korake. Zato ćemo je uvijek pamtiti prvenstveno kao godinu početaka, i to dobrih. To će nam puno značiti ako i 2017. nastavi u čudnovatom stilu. Ali ne treba da je se plašimo, šta god donijela. I kad svi na svijetu polude ili umru, uvijek ćemo imati Kita Ričardsa.
Marija IVANOVIĆ
