Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Rastoder je specijalizovao 20. vijek, imajmo to na umu: Akademik Rastoder na fakultetu u Nikšiću predaje istoriju Jugoslavije, Rastoder je odličan poznavalac naše istorije 20. vijeka, ali ne više od toga.
Dakle, što se tiče istorije prije 20. vijeka, doprinos Šerba Rastodera rasvjetljavanju toga dijela naše prošlosti je neznatan, a to će vam i sami Rastoder potvrditi. I tako je Rastoder ušao u priču o Njegošu i istoriji Osmanske imperije na ovim prostorima potpuno nepripremljen, te pokazao vrlo malo znanje o toj nešto starijoj istoriji Ilirika.
No, ovo za mene nije nimalo čudno, nasmiješim se kad čujem pitanja tipa "ko je najbolji srpski istoričar" ili "ko je najbolji crnogorski istoričar". Ne postoji najbolji istoričar već možda postoje najbolji istoričari za razne periode istorije. Najbolji srpski istoričar koji se bavio srednjim vijekom je Sima Ćirković. Najbolji srpski istoričar za period prvih vjekova turske vladavine je Radovan Samardžić. Najbolji srpski istoričar specijalizovan za 20. vijek je, možda, Branko Petranović. E sad, ima li neko tako pametan da postavi pitanje - ko je bolji istoričar - Sima Ćirković ili Branko Petranović? Može li se postaviti pitanje - ko je bolji ljekar - neki vrhunski ortoped ili neki zubar? Može li se postaviti pitanje - ko je bolji igrač Juventusa - Del Piero ili golman Bufon? Ja sam već pisao o ovakvim akademicima kao što je Rastoder, o Zoranu Lakiću sam pisao u tekstu "Pjesnik među istoričarima uzeo previše pjesničkih sloboda". Lakić je takođe specijalista za 20. vijek, i on je takođe iznosio besmislene tvrdnje u vezi događaja iz starije istorije. Isto tako je i pokojni akademik, antropolog Petar Vlahović, pisao proizvoljno o periodima istorije koje nije specijalizovao, i o tome sam pisao u tekstu "Vratolomije akademika CANU". Dakle, kad jedan akademik, u ovom slučaju Rastoder, koji takoreći ništa nije napisao o istoriji 19. vijeka, (da ne pričamo o ranijim periodima), počne da vam dijeli savjete kako je bilo u 16. ili 17. vijeku, možete da mu prihvatite priču, ali to vam je isto kao da imate problema sa srcem pa odete u zubarsku ordinaciju da vam zubar objasni kako da se liječite, pa i kardiolog i zubar su ljekari, zar ne?
Ovim tekstom na Analitici akademik Rastoder je (sa jasnom namjerom) sam sebe definitivno predstavio, ne kao naučnika i istoričara, već u prvom planu kao nacionalistu Bošnjaka i vjernika. Bezbrojni istoričari, skoro svi zapravo, padaju na istoj unutrašnjoj dilemi na kojoj je pao i Rastoder - da li je naučniku važnija nauka ili mu je važnija nacionalna (ili vjerska ili politička opredijeljenost). Vrlo, vrlo su rijetki istoričari koji nijesu ostrašćeni i kojima je nauka na prvom mjestu. A na kraju u istoriji baš takvi naučnici ostanu zapamćeni kao kvalitetni - ili kao najbolji naučnici (najbolji za periode istorije kojom su se bavili). Šerbu Rastoderu ne pada na pamet da mu nauka treba biti na prvom mjestu. Ne, njemu je prvo bošnjaštvo, zatim religija, a nauka, koja mu je omogućila da javno istupa, u ovom slučaju je manje bitna.
Detalj kojim Rastoder pokušava da sakrije cijelu sliku o Osmanlijama: Najvažnija tvrdnja koju je Rastoder iznio u intervjuu za Analitiku je da u Osmanskoj imperiji nije bilo nasilne islamizacije, evo što je Rastoder kazao: "Opšte mjesto o „nasilnoj islamizaciji“ ne samo što ne prati bilo kakav dokaz (provjerljiv izvor), već debelo „ratuje“ sa razumom."
Ovo je glavni argument, ne samo Šerba Rastodera nego i mnogih drugih istoričara, ali on nije zasnovan na činjenicama. Nasilne islamizacije jeste bilo.
No, prije nego pređem na tu temu, želim da kažem da ovim "argumentom" Rastoder i njegovi istomišljenici pokušavaju da zamagle i sakriju glavni dio slike o Osmanskoj vladavini na Balkanu, a ono što je najvažnije za razumjeti u vezi Osmanske imperije je da je ona - vršila nasilno zaglupljivanje kompletnog stanovništva kojim je vladala, a naročito je nasilno zaglupljivala hrišćansko stanovništvo. Svi znamo da onamo đe su šerijatski Turci vladali, u ovim našim krajevima, nije iznikao niti jedan naučnik: matematičar, fizičar, biolog, geograf, istoričar... Svi znamo da u krajevima u kojima su vladale Osmanlije nije iznikao nijedan jedini umjetnik: književnik, pjesnik, slikar, vajar. Za nekoliko vjekova vladavine Turaka na ovim prostorima tamo đe su oni vladali nije se pojavio niti jedan naučnik i niti jedan umjetnik, ja bar ne znam ni za jednog. Dakle, Osmanska imperija je, ovo nije nikakvo prećerivanje, vršila primitivizaciju i zaglupljivanje stanovništva. Osmanska okupacija Balkana je najveći civilizacijski sunovrat koji su neki (tačnije - balkanski) narodi doživjeli u istoriji čovječanstva. Možda su veći civilizacijski sunovrat doživjeli neki azijski i afrički narodi, nijesam detaljno ispitivao, možda su Kopti doživjeli veću katastrofu, ne znam posigurno.
U isto vrijeme dok je Balkan pod upravom šerijatskih Turaka tavorio u neznanju, primitivizmu, bolestima... Dubrovnik, slobodno ostrvce na tom Balkanu bio je sposoban da u 18. vijeku dâ jednog Ruđera Boškovića, svjetski priznatog naučnika. Za razliku od Boškovića, milioni njegovih istorodnih zemljaka u zaleđu nijesu imali pristup obrazovanju. Nikola Tesla je rođen 1856. u Lici, u Austrijskom carstvu, imao je slobodan pristup obrazovanju i pohađao je fakultet u Gracu, a da je rođen 50 km istočnije - u Osmanskoj imperiji, ne bi postigao ništa vrijedno pomena, jer ni drugi hrišćani koji su odrasli u Osmanskoj imperiji nijesu uspijevali da se bave naukom, pa ne bi ni on.
Kako akademik Rastoder objašnjava istorijsku pojavu da Dinarci rođeni tik van Osmanske imperije postižu svjetski vrijedne rezultate, a njihovi istorodni zemljaci koji vjekovima žive pod Osmanlijama ne postižu baš ništa na polju nauke (ili umjetnosti)? Da su Boškovićevi i Teslini zemljaci koji su bili pod Turcima u svim tim izgubljenim vjekovima imali pristup obrazovanju, đe bi danas bio ljudski rod? Koliko je talentovanih Boškovića i Tesli propalo u neznanju i mraku Osmanske imperije?
Bilo je nasilne islamizacije, to je sigurno: Želim da napomenem, današnja Turska i Osmanska Turska su dvije po karakteru potpuno različite države. Današnju Republiku Tursku osnovao je Mustafa Kemal paša Ataturk, najveći reformator u istoriji, koji je prvi u islamskom svijetu istakao načelo da je nacija ispred vjere, razdvojio vjeru i državu, i zato je Turska danas najrazvijenija i najsnažnija država u islamskom svijetu (no, i to se mijenja posljednjih godina, gledamo kako Turska opet klizi ka šerijatu).
Kao što rekoh, islamizacije otvorenim nasiljem jeste bilo, a o islamizaciji indirektnim nasiljem da ne govorimo. No, sada ću pisati samo o islamizaciji koja je vršena direktnim nasiljem.
Postoje pojedinačni slučajevi, istina, marginalni i kao izuzeci - da su neki hrišćani ubijani zato što nijesu šćeli da prime islam, no, to su radili obijesni lokalni zulumćari.
Ali, imamo jednu pojavu u Osmanskoj imperiji koja nam jasno ukazuje da je nasilnog islamiziranja bilo, a ta pojava se zvala "danak u krvi" (turski: devşirme). Funkcioneri Osmanske imperije uzimali su đetiće iz hrišćanskih porodica, protiv volje roditelja te đece, nasiljem su otimali hrišćanske sinove, odvodili ih u Carigrad i Anadoliju, tamo ih islamizovali i od njih uglavnom pravili izvanrednu pješadijsku vojsku - janičare (turski:yeniçeri), janičari su vjekovima bili najbolja pješadijska vojska na svijetu.
Osmanlije su đetiće, buduće janičare, uzimali-otimali od hrišćanskih roditelja, uglavnom sa Ilirika i sa Kavkaza. Uzimani su đetići u dobi između 8 i 13 godina, jer prije osme godine bi bili premali da se odvoje od majke, a poslije trinaeste bi postojala opasnost da su se previše učvrstili u hrišćanskoj vjeri. Bilo je hrišćana koji su postajali janičari i u kasnijem dobu, ali oni nijesu bili vjerni Osmanlijama kao janičari koji su regrutovani kao đeca. Ovako piše Vladimir Ćorović:
“Janičari su uzimani mahom od hrišćanske muške dece i vaspitavani su po strogo propisanom redu. Oni se nisu ženili, nego su, kao prava stajaća vojska, imali svoje kasarne i živeli sa naročitim povlasticama, ali u strogom zaptu. Janičari su bili najbolja pešadija Evrope, uvežbana, borbena, fanatizovana, koja se tukla bez poštede. . . Od svih tereta i obaveza koje je naš narod imao u Turskoj najteže je svetu padao danak u krvi. Njega su morali davati svi nemuslimani sem Jevreja i Jermena i sem onih koji bi za naročite zasluge bili od tog oslobođeni. Od njega su bile izuzete i one u nas retke oblasti, koje su same priznale tursku vlast. Taj danak se kupio obično svake godine između muške dece od 8-12 godina, ali ne uvek u istim pokrajinama, nego u raznim, ali tako da se turnus obnavljao svake pete godine. Ukupan broj jednog godišnjeg kupljenja iznosio bi do 3.000 dece. U vremenima kad je trebalo bržeg zanavljanja vojske taj bi se rok smanjivao, a menjao bi se i turnus pokrajina. ‘Najstrožije i najnečovečnije kazne očekivale su svakog oca, koji bi popustivši roditeljskom srcu sakrio koje svoje dete’. Da bi spasli decu poneki su ih sakatili, a u varošima su se trudili da ih mitom otkupe. Sva pokupljena deca bila bi poturčena. Uzimali su ih za adžami-oglane i vaspitavali za janičare. Bolji od njih, imoglani, odgajani su u seraju, u posebnom internatu. Ponajbolji su prevođeni u sultanovu gardu, i njih je očekivala lepa karijera. Tako se hrišćanskom, u glavnom slovenskom krvlju zasnivala glavna turska vojska, ona koja je rešavala sve pobede XVI veka. Ovim putem je i na turski dvor i u tursku vojsku došao velik broj našega elementa, koji je ponekad, svestan svoga porekla, kao čuveni Mehmed Sokolović, bivao od koristi svome bratstvu i svome zavičaju. Ali najveći se broj sasvim odnarodio i ponekad bio prema hrišćanima čak revnosniji od samih Turaka.”(Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, rastko.rs)"
U ratovima, velikim bitkama janičari su držali centralnu poziciju na bojištu, bili su udarna snaga Osmanlija. Osmanlijama su dobili bezbrojne bitke. Npr, kad su Turci osvojili Carigrad 1453. godine, prvi Turčin koji se popeo na carigradske zidine bio je neki janičar, Edvard Gibon piše:
"Prvi koji je zaslužio sultanovu nagradu bio je neki Hasan, janičar divovskog stasa i snage. Sa dimiskijom u jednoj a štitom u drugoj ruci uzverao se uz spoljašnje utvrđenje..." (Opadanje i propast Rimskog carstva, Beograd, 2003, str 502)
Janičarski red ukinut je 1826. i većinom su tada poubijani od strane sultana Mahmuta II koji je sa vojskom napao njihove kasarne.
Čim se kod nas kaže janičar, svi znaju o čemu je riječ, iako je prošlo skoro 200 godina od ukidanja janičarskog reda, janičari i dan danas žive u svijesti ilirskih naroda. Bili su izuzetni vojnici, ali i izuzetno svirepi i surovi. Do dana današnjeg janičari su kod stanovnika Ilirika bili i ostali simbol zla i okrutnosti, odrođeni sinovi koji su svom narodu krv pili.
Akademik Radovan Samardžić o "danku u krvi", nasilnoj islamizaciji: Ovako piše Radovan Samardžić "o danku u krvi":
"Postoji veliki broj istorijskih beleški koje kazuju da su roditelji, u strahu za svoju decu, odvodili svu čeljad u planinu kad bi se čulo da nailazi carski haračlija; ponekad se dešavalo da su čitava sela, zbog toga, ostajala prazna. U pograničnim krajevima, ugrožene porodice su prebegavale u susednu državu, ili su očevi sklanjali svoje sinove kod prijatelja na drugoj strani. Pojedini roditelji su radije svoju decu sakatili nego ih predavali Turcima u ruke. Sačuvane su i vesti da su neke majke ispisivale sinovima krst na čelu ili na ruci sokom jedne otrovne trave, koji bi ostavio ožiljak i tako ih zanavek odvajale od Turaka. Pribegavalo se, ponekad, i ranoj ženidbi, pa su putnici nailazili na dečake privenčane već u dvanaestoj godini. Ali, turske vlasti su se lako dosećale ovakvim dovijanjima, tako da bi, umesto spasa, češće usledila njihova odmazda. Zbog toga je, kao najcelishodnije sredstvo, ostajalo to da se dete otkupi ili haračlija mitom odobrovolji, ali je bilo amlo kuća koje su takav trošak mogle podneti. Ponavljanje jedne pojave bilo to i nasilje, ipak dovodi do navikavanja. Ovaj proces je npalzio podršku u siromašenju najvećeg dela naroda i u sve većoj potrebi za novcem"(Mehmed paša Sokolović, Narodna knjiga, Beograd, 1982, strane 18 i 19)
U daljem dijelu teksta Samardžić sugeriše da je s vremenom bilo i slučajeva da zbog velike bijede roditelji skoro dobrovoljno, ne buneći se, svoje sinove predaju u janičare, a Samardžić objašnjava da je to tako bilo "kad svešću upravlja glad".
Akademik Bogumil Hrabak, pokazuje prve izvore o "danku u krvi" na ovim prostorima, evo kako kazuje: "Prvi podatak o uzimanju adžamoglane u našim zemljama daje ferman sultana Mehmeda II od 24. septembra 1472. U fermanu se javlja dubrovačkoj vlasteli da je naređeno vojvodi Haza-begu da po poverenoj mu oblasti zbere "vlaške momke"; da Dubrovčani ne dozvole da se kakav Vlah ili Vlašić sakrije na njihovom području niti da preko njihove zemlje prebegne." (Dubrovački podaci o danku u krvi, Istoriski zapisi, godina XII, knjiga XVI, sveska 3-4, Titograd, 1959, str 183)
Eto i Vlaha, kao i uvijek u izvorima prije 19. vijeka, zaleđe Dubrovnika je Hercegovina, a Mehemed II Osvajač se brine da mu ne umakne koji Vlah iz Hercegovine. Svi ti hercegovački Vlasi su u 19. vijeku proglašeni za Srbe, to znamo.
Njegoš se borio protiv onoga što danaas zovemo - vehabizam: Glavna odlika loših istoričara je da događaje iz prošlosti prosuđuju na osnovu događaja, pojava, običaja svog vremena, nijesu u stanju da ośete duh prošlih vremena kojima se bave, događaje iz prošlosti sagledavaju kroz prizmu 21. vijeka?! Tako i godspodin Rastoder sam sebe svrstava među loše istoričare jer on kritikujući Njegošev antiislamizam misli da su današnji crnogorski musliman i Njegošev "muhamedanac" (izraz iz 19. vijeka) isto, da imaju isti mentalni sklop! A današnji prośečni podgorički musliman i "muhamedanac" iz Njegoševog doba, po mentalnom sklopu su slični onoliko koliko su slični Haris Džinović i neki pripadnik ISIL-a.
Kod nas je u današnje vrijeme uvriježena za islamskog vjerskog fanatika odomaćena riječ - vehabija. Akademik Rastoder ne razumije da su u Njegoševo doba svi (ili skoro svi) "muhamedanci" bili vehabije. Akademik Rastoder ne razumije da se Njegoš u suštini borio protiv onoga što danas zovemo - vehabizam. Njegoš je u Crnu Goru pokušavao da uvede evropsku prosvijećenost, podśećam akademika Rastodera da je Njegoš osnovao Senat, da je osnovao osnovne škole, da je na Cetinje donio štampariju, a akademik Rastoder dobro zna da ništa od toga ne bi mogao da uradi da su mu komandovale Osmanlije; mitropoliti u Bosni ili na Kosovu, ili u Makedoniji nijesu smjeli ni da pomisle da kupe štampariju ili osnuju civilnu školu. Akademik Rastoder treba da zna je prva štamparija u Sarajevu osnovana 1866, može provjeriti na linku, a prva štamparija kod Crnogoraca osnovana je još krajem 15. vijeka. Njegoševi glavni protivnici koji su mu stojali na putu da civilizuje svoj narod su bili isti oni ljudi koje danas zovemo - vehabije.
Akademik Rastoder (svjesno ili nesvjesno) svojim intervjuom od 11. januara pokušava da raščisti put za nesmetano odomaćivanje vehabijske svijesti kod jednog broja islamskih vjernika, naravno da je islamskim vjerskim fanaticima Njegoš prepreka na putu. I to povelika!
Svi muslimani koje ja poznajem i sa kojima sam odrastao shvataju Gorski vijenac kao svoju knjigu, kao oslobodilačku knjigu, nikada nijesam ni od jednog meni bliskog muslimana čuo da je nešto loše rekao za Njegoša, a sa vjerskim fanaticima se ne družim, naravno, ni sa islamskim ni sa hrišćanskim.
Njegoš danas ne smeta običnim muslimanima, on samo smeta muslimanskim fanaticima.
Naravno da se vehabijama, među koje, izgleda, akademik Rastoder sam sebe hoće da svrsta (?!), ne sviđa Njegoš, no ja ne mislim da je dobro da ovo društvo gradimo po ukusu vehabija. A gospodin Rastoder izgleda misli da Crnu Goru baš treba da prilagodimo vehabijama, premda dobro zna da je n e m o g u ć e vehabiju uklopiti u evropsku civilizaciju, "no će priđe more oslačati".
(Autor je publicista, tvrdnje iznijete u tekstu nužno ne predstavljaju stavove Portala Analitika)
