Poslanicu prenosimo integralno.
Sveti Petar II Lovćenski Tajnovidac javlja nam i objavljuje ovim svojim riječima najdublju tajnu života: bez očinjeg vida ovaj svijet i ljudski život tone u tamu i mrak; bez Božića, tj. bez Rođenja, kao vječnog vida, Onoga „kroz koga sve postade i bez koga ništa ne postade što je postalo”, „koji je svjetlost istinita koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi u svijet” (Jn. 1, 3.9), sve postojeće, pa i čovjek, njegov vid i smisao, pogružava se u tamu i besmisao.
Rođenjem Bogomladenca vječno Slovo Božije „postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao Jedinorodnog od Oca, pun blagodati i istine” (Jn. 1, 14) – Rođenjem Hristovim, neizrecivi Bog postaje „božić”, čovjek, mali bog. Božić – javljanje prave slave Božje, on je i vječno proslavljenje čovjeka. Na Božić, Bog se otkriva i daruje kao neiskaziva Ljubav, koja sobom grli i prožima sve i sva; Božićem čovjek postaje slika i prilika, nosilac i svjedok te Svetotrojične Ljubavi. Na Božić Sin Božiji Jedinorodnipostaje naš brat. Njime svaki čovjek postaje naš vječni sabrat.
Tako, od Rođenja Hrista Bogočovjeka nije više prosta čovječnost mjera čovjekova nego – bogočovječnost. Bogočovječnost postaje bezmjerna mjera napretka i usavršavanjačovjeka i svijeta. Otuda, zaista ko voli Hrista Bogomladenca ispunjava obje zapovijesti Božije: ljubi istinskog Boga, ljubi i istinskog čovjeka. Time postaje jasno svakome kome se otvorio, ne samo tjelesni, nego i duhovni vid: ko ubija Boga u čovjeku, ko se Boga odriče, on neminovno ubija i čovjeka, odriče se istinske čovječnosti. Bogoubistvo u umu i srcu ljudskome, istiskivanje Boga iztvorevine i istorije, rađalo je i rađa – čovjekoubistvo, čovjekouništenje.Kad Boga nema, onda nema ni vječnog moralnog zakona. Ljudski zakoni, ma kako bili usavršeni, bez utemeljenja u vječnom moralnom zakonu i bogodanom poretku stvari, postaju građevine bez temelja, drvo bez korijena, relativni i relativizovani dogovori među ljudima. Sveta je riječ Fjodora Dostojevskog: „Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”.
Obezboženom čovjeku „zakon je što mu srce žudi, što ne žudi, u Kuran ne piše” (Njegoš). Preduboka je narodna mudrost: „Ko se Boga ne boji, taj se ni ljudi ne stidi”.Sin praoca Adama, Kain, prvo se odrekao Boga i Božjeg zakona, pa je onda ubio brata Avelja. Otuda je svako ubistvo – bratoubistvo, od Aveljevog ubistva do masovnih bratoubilačkih pokolja, naci-fašističkih, boljševičko-revolucionarnih dvadesetog vijeka, pa sve do ovog novog globalističkog antibožnog poretka naših dana. Kao i prethodni, satanizovani bogoborni i čovjekoubistveni „poreci” i ovaj se trudi da sagradi novu vavilonsku kulu, služeći više bogu Mamonu negoli pravom i istinskome Bogu i istinskome čovjeku. Klanjanje bogu Mamonu znači služenje sebičnosti i samoživosti; to je ne bogočovječansko božićno žrtvovanje sebe drugima, nego žrtvovanje drugih i sveukupne tvorevine sebi, svojim zadovoljstvima i interesima.
Ko, ubija u sebiBoga Tvorca kao domaćina svijeta, prisvaja sebi i krade, otima od Boga svu tvorevinu. Takav će, prirodno, otimati i krasti od bližnjega svoga zemaljska dobra, i radi njih ubijati brata svoga.Tako je bivalo i biva svuda u svijetu, tako biva i u našoj maloj Crnoj Gori. Šta je bila krvna osveta, koju je svojim bogoljubljem i njime osveštanim bratoljubljem, liječio Sveti Petar Cetinjski Mirotvorac, nego žrtvovanje brata svome vlastoljublju i častoljublju, svojim međašima? Tako biva kad se zaboravi da je brat – bližnji, a svaki čovjek je naš bližnji – skuplji i važnijiod sve vasione! Koliko je važno svako ljudsko biće, to potvrđuje i činjenica da je sam Bog Ljubavi na Božić – postao čovjek, žrtvovao sebe za život svijeta, ugradivši time samožrtvenu Ljubav u čovječiju prirodu kao jedino istinsko pravilo i mjerilo življenja i mišljenja čovjekovog.
Upravo sa razloga što je Božić javljanje najdublje istine o Bogu i čovjeku i načinu ljudskog postojanja, u vremenu i vječnosti, demonska bogoubilačka i čovjekoubilačka sila se uporno trudi da baš tu božićnu istinu sakrije i na taj praznik pomrači je u čovjeku. Kako drugačije objasniti povampirivanje bratoubilačke „božićne pobune” iz 1918. g. u naše dane, zasnovane na ondašnjojdinastičkoj bratomržnji? Umjesto nauka mirbožanja, uzajamnog praštanja i pokajanja za grijehe predaka i svoje sopstvene, mlado pokoljenje se time truje mržnjom i satanskim duhom krvne osvete. To je utoliko opasnije što je ta plemenska i dinastička bratomržnja urodila, posebno u Crnoj Gori, u toku Drugog svjetskog rata i poslije njega, ideološkim krvosmutničkim „pasjim grobljima” i to baš na Božić (1942).
Po tužnom pjesniku:„Nema brata dok ne rodi majka,pjevali su Srbi bez prestanka,a kad dođe četrdeset prvai brat brata zakla kao crva,presta pjesma onog strašnog dankanema brata dok ne rodi majka.”Strašno je bratoubilaštvo toga vremena širom cijele Evrope, ali je od svega njega najstrašnije ovo bezbožno revolucionarno pretvaranje, i to jedino u Crnoj Gori, bratskog groblja u „pasje groblje”! „A gdje je nekad brat brata ubio/ i sad zemlja na oduvu diše“, po pjesniku.
Zašto se onda čuditi što su iz poslijeratnog ubijanja Boga u ljudima i iz te bratomržnje (koja vrhuni u rušenju crkve Svetog Petra Cetinjskog Mirotvorca i gaženju zavjeta Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca i Hristoljupca) nastale nezapamćene diobe u ovom „malom narodcu”? Prvo, sve što je u to vrijeme rađeno i sagrađeno, budući bez Božjeg blagoslova, razgrađeno je, opustošeno i razgrabljeno (i to od djece onih koji su gradili bratoubistvom „novog čovjeka”). Drugo, raspolućen jedo dna ovaj „svetopetrovski i Njegošev narodac” po svim šavovima: vjerskim, nacionalnim, jezičkim, kulturnim, azbučnim. Na toj shizofrenoj raspolućenosti njegovi ideolozi bi htjeli da grade njegovu budućnost. Sve je u njemu svedeno na ekonomiju, na materijalne vrijednosti, na sticanje „hljeba i igara”, kao kod mnogobožačkih Rimljana. Pritom ne birajući sredstva i zaboravljujući Hristovu istinu da ”ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi Božijoj” (Lk. 4, 4).
Samo što se pritom nekadašnje „samoupravno samoljublje” zamjenjuje vučjom „tržišnom ekonomijom” i buržoaskim bogaćenjem pojedinaca na račun jadne sirotinje raje, koja je i Bogu teška (bogaćenjem protiv koga su od otaca istih pravljena – „pasja groblja”).Ako je to i takvo bogaćenje postalo jedini društveni ideal; ako je „homo economicus” osnova vaspitanja i obrazovanja u našim školama, u političkoj ideologiji i praksi, a sve to opet utemeljeno na učenju da je čovjek majmunoliko, a ne bogoliko biće, zašto se onda čuditi što se mladi ljudi međusobno ubijaju na Cetinju, u Baru, u Kotoru, u Podgorici… otimajući se oko jedinih vrijednosti kojima su naučeni, ugledajući se na vladajuću klasu!?
Bilo kako bilo, u ovom tragičnom trenutku jedno je sigurno: iza svih tih lutanja i dioba, bratoubilačkih poriva i duhovne pomračenosti, ipak se skrivaživi oganj vjere u našem narodu i čeka da proklija u njemu sveto božićno sjemebratoljublja posijano rukom svetih Božijih ljudi: Svetog Jovana Vladimira, Svetoga Save, Sv. Petra I i II, Sv. Vasilija Ostroškog, Sv. novojavljenog Mardarija Lješansko-libertivilskog i Sveamerikanskog, Marka Miljanova i dr. Dobri su i ovi moderni zakoni, ali će oni tek onda dobiti snagu i povjerenje ljudi kad budu ponovo utemeljeni na imenu Oca i Sina i Svetoga Duha – Boga Ljubavi, kao Zakonik Sv. Petra Cetinjskog. I na njegovom saznanju da je „u imenu Božijem sud i pravda” i jedina istinska bezbjednost, a nikako u natopaktovskom totalitarizmu i čovjekoubilaštvu.Što znači, na kraju, da tek onda kada se nauka Božja vrati u škole, kao u petrovićevskoj Crnoj Gori, kada djeca budu učena „strahu Božjem kao početku mudrosti”, kada se nauče da se Boga boje i ljudi stide i kada Božićna tajna, tajna „Boga Slova koje je sve iz ničega stvorilo i čijem je zakonu sve pokorno” (Njegoš) zasija u nama, tek tada obnoviće se bratska ljubav među nama. Božićnim mirbožanjem i praštanjem iscijelićemo se od bogomržnje i iz nje rođene bratomržnje i svih otrovnih i opakih dioba. Pa svi zajedno zapjevati s Lovćenskim Tajnovidcem: „O preblagi tihi Učitelju/ slatka li je sveta bistra voda/ s istočnika tvoga besmrtnoga”
