Piše: Bratislav KOKOLJ
Upućeni se unisono slažu da je prva, mada nikad stručno i naučno – osim u religijskom kontekstu, “dokazana senzacija” – rođena u danu roždenija Hrista. Elem, pored Vitlejema (Betlehema) u Palestini, u vrijeme rimskog cara Augustina, raskošno je bljesnula snažna sunčeva svjelost, prpošno razgrnula oblake, i na plavetnoj vedrinu se pjavio lik božiji.
Tako piše u Bibliji, a istovjetna hebrejska knjiga nad knjigama – Talmud, kazuje da se Jevrejin Ješua (Isus) posprdno odnosio prema onome što piše jevrejsko Sveto pismo – Tora.
Stoga je “denunciran” kod rimskog prokuratora Judeje, Pontiusa Pilata, koji je naredio da ga razapnu na krstu. I, tako, ova preko dvije hiljade godina stara, kao i neke druge, kasnije, pa i najnovije senzacije, barem u prvi mah – teško su smjesta dokazive.
Na trenutno (ne)moguću iliti lasnu i glasnu dokazivost senzacije – brojni manipulatori igraju svoju prljavu, blefersku igru. Na kartu lukave, makar samo u startu pororačunato isplative, jagovski (Šekspir – Otelo) diskretno došapnute, podmuklo plasirane virtuelne istine.
Zalud su, stotinama godina potom, mnogobrojni “mozgovi” – mozgali, pa i uporno tvrdili /B. Bauer, Drews, Veber, Maškin i dr./ da Spasitelj nikad nije postojao. A, opet, jedan čuveni, dokazani “dijalektičar” – Fridrih Engels – govorio je suprotno njima.
Tu, milenijumima vječnu temu i kontra-tezu, uzeli smo za predložak, odnosno preludij, traktatu na temu senzacija i senzacionalizma u medijima. Danas i ovdje, među nama.
Prve veće senzacije u nas
Bilo je to u praskozorje Drugog svjetskog rata kada je, avionom sa malenog vojnog aerodroma Kapino polje, na puškomet od Nikšića, kralj Petar II Karađorđević sa svitom, (Via Kairo) za London pobjegao iz žestoko napadnute otadžbine.
Odjednom, kao dar božji, na zemlju “dolećeše kašuni” (sanduci) sa novcem, zlatom i dragocjenostima!
Stotinak Nikšićana i seljaka u bližoj okolini, za tren se obilato okoristiše. Ipak, nije to bila “bogomdana kiša” blaga gospodnjeg s neba poslatog – već nemoć aviona da sa grupom ministara i članovima njihovih porodica, plus krcat tovarom ukradenog narodnog blaga, tajno emigrira za Englesku.
Dakle, prvorazredna, u početku zagonetna senzacija. Stoga je brzo smišljen izgovor da je to “plod tipično komunističke zavjere i propagande”. Tako su pisali, a partizanska POBJEDA i Radio – Cetinje dokumentovano otpisivali četničkim listovima štampanim u toku, pa i dugo poslije rata u Britaniji i još više Americi.
No, alibi je trajao kratko, a kompromitacija mnogo, mnogo duže...
Titovo NE Staljinu
Nakon oslobođenja i “čelično-bratskog” zagrljaja sa Staljinom – na Vidovdan 1948. uslijedila je Rezolucija Informbiroa i, nedugo zatim, istorijsko Titovo NE! Sama rezolucija nije iznenađujuće primljena u demokratskom svijetu. Ali Titov rezolutan (hrabar-odlučan) stav gromovito iliti senzacionalno je odjeknuo u svim političkim sferama diljem globusa. I, kako to najčešće biva: slijede mnogi pro-et contra stavovi i (pr)ocjene: Tito je, na Istoku, osobito u Varšavskom paktu, namah postao senzacionalni izdajnik socijalizma.
Za ogromnu domaću većinu nacionalni genije, za internacionalnu scenu – uzor otpora “sibirskom receptu komunizma” u hermetičkom kominformskom komšiluku tadašnje Jugoslavije. Uslijedila je, možda i jedina, teško shvatljiva i prihvatljiva epizoda golootočke Golgote.
Potom, maja i juna 1966. - senzacionalno prisluškivanje Tita i saradnika mu. Prije, pa i poslije toga – Đilas i njegova “Pisma i članci”. Pamtimo i silne dogodovštine oko “Događaja naroda”...
Iza toga – od pada Miloševića do dan – današnjih zbivanja – nepobrojivi sijaset afera, senzacija, kojevitezanja, namještaljki, fingiranja, insajdera i pronevjera, kvarnih igara, serijskih ubistava i dr. nepočinstava... A to su tipični kulinarsko-papreni sastojci u čorbi svarenoj u, nerijetko uzavrelom, balkanskom loncu. I: suma-sumarum, eto jelovnika, od mrvica do krupnih zagrizaka, svakako dobrodošlih za sve žuću i žešću, iliti tabloidni “nezavisni”, razgalamljeni, ma, dali da kažem i razgaćeni, dio crnogorske medijske papazjanije.
Ruku na srce – neki to priznaju da “igraju igru bez granica” – jeste ruralnim rječnikom razbarušenog stava i stila, sa nedvojbeno uspješnim uticajem na one, uz oprost što tako moram reći: needukovane društvene i intelektualne autsajdere.
“Prosotu je lako opsjeniti” – piše Krleža u Zastavama. No, nećemo dalje – e da se nebismo zamjerili onim “demokratama” koji znaju, ali i ne haju – da je prava i puna demokratija amalgamski veza- 127 na za obzirnost i odgovornost, civilizacijski doseg – ne pećinskog, već urbanog “homosapiensa”.
Uostalom, kao što i “Nobles obligue” ne mora značiti da samo plemstvo, već i demokratija i njen moralni ekvivalent – ISTINA (nas) obavezuje. Itekako, Itekoliko! Razlozi i cilj(na) grupa Senzacija (lat: sensatio, Vujaklija, str. 834: stvar, vijest ili pojava koja izaziva uzbuđenje), stara je koliko i narečeno Hrišćanstvo.
Vaistinu, neznano kada i koliko prije. Dakle, nemora biti istina. Važno je da se podstiče uzbuđenje i uzbuna. Za opsukrne to je poslastica -servirana pođekad fluidnim, ćešće agresivnim, porivom magnetske privlaćnosti bezmalo svake senzacije. Srećom, iole upućeni, oprezni i nepovodljivi – nijesu “fanovi” takvog “jelovnika”. da je, češće nego ponekad, tačno: mnogima je nezanimljiva istina – MANJE prijemčiva od bilo kakve (re)konstruisane senzacije – male ili velike laži, manje ili veće obmane, svejedno.
Ko zbunjuje javnost
O razlozima – možda je dovoljan citat barda srpskog novinarstva Sergija Lukača: “Objektivnu javnost ne zabrinjavaju demokratski izabrani pobjednici – već rigidni, višekratni gubitnici”. Mnogi luzeri bi hitro, prečicama i bez skrupula, nastojali da dotrče do cilja i ostvare nezaslu- žene želje i nakane”...
A ciljne grupe su čitaoci nazovi nezavisne štampe, tabloida napose; slušaoci i gledaoci nekih privatnih radio i tv programa, posjetioci raznih tribina neostvarenih lidera i “tribuna” – uz podršku kadikad rigidnih partijskih lidera, čak i nekih čelnih aktvista NVO. Jamačno, prepoznatih po, makoliko negiranim i kamufliranim, ipak veoma očiglednim i uhoslušnim, političkim aspiracijama. Znano je: svega toga, takvih i sličnih ima naveliko u nevelikoj Crnoj nam Gori. No, dok “radnja radi, mušterija ima” – zadovoljni su prodavci senzacija i informacione magle. Zamagljenih poluistina i mračnih ciljeva – nedvojbeno.
Dokle tako?
Zakon o slobodi mišljenja i govora, ukidanje verbalnog delikta, sloboda štampe, pa i poslanički imunitet – jesu demokratski iskoraci i dometi, ali u demokratskom društvu koje neupućeni, postovjećuju sa vlašću.
Društvo nije vanzemaljska, hipotetična definicija ili kategorija. Društvo je, valjda, sinonim za – narod! Dakle, vlast je, makav poredak bio, samo djelić kompletnog bivstva i prostoru tog naroda. Ova jednostavna konstatacija Karlosa Kastanede i njegova tvrdnja da smo još u fazi iščekivanja ljudske zrelosti - podgrijava nadu da smo, pored svih zala, nedaća i nedjela (ne)ljudskih – ipak na putu zrelosti. Makoliko čekanje bilo dugo. Ipak, nadati se ne baš poput iščekivanja Godoa – budući da taj virtuelni Beketov junak – nikad nije došao!
Ako želite “dnevnu porciju” barem jedne senzacije, makoliko bila uzorita u svojoj neodmjerenosti i neutemeljenosti – onda čitajte, uporno čitajte... Znate već koju novinu, slušajte poznatu radio-stanicu i gledajte lako prepoznatljivu televiziju. Da – činite to, ako vam je senzacija golicavi zov i izazov istini. Slu- šajte i gledajte “From here to etternity” – ne film čuvenog Stenlija Kjubrika i istoimeni hit koji pjevaše Frenk Sinatra – “Odavde do vječnosti”. Ne, nije to – to. Riječ je o zaludnjoj zabludi – u čijim raljama ćete sami sebe zateći i zaplesti. Uz mnogo životnih, a zlehudih, autogolova – ne pomišljajuaći na ono što je poodavno rečeno i po(r)učeno: Nije život što i poljem preći.
A ovih, baš ovih, dana pročitah (i bogu spočitah – pošto “on sve vidi”) da je jedna recentna, humana institucija iz okrilja UN – akcijom “Save the children” podastrla čovječanstvu bolnu i prebolnu istinu:
Danas i ovdje, među nama. Hajde da postavimo upit i fabulu na već prepoznatljiv način: Iz povjerljivih izvora, od provjerenog insajdera koji, eksplisite, traži da bude anoniman, saznajemo da su neki ljudi u jednoj hijerarhijski visokoj strukturi pronevjerili i prisvojili veeelike sume novca. To je prva vijest o tom “senzacionalnom dogadjaju”. (Nota bene: Jedan recentni italijanski kolega me, onomad, potsjeti: Se non’ e vero – e buon imagginato. I, jeste: “Ako nije istinito – dobro je izmišljeno”. Druga vijest je slična, najčešće blaža.
Treća – nakon demantija, nerijetko odbranaška, pokušajem traženja tračka istine.
Na kraju, opet, Veber: Jedna jedina riječ vlada čovječanstvom... STRAH - dabome!
A, aktuelni zahtjev da se izučava vjeronuka u školama nije ništa drugo negoli uvođenje straha.Od koga i ćega? Pa, pobogu, od boga! Kojeg, kad ima najmanje tri aktuelna i gorepomenuta. Ipak, i to je manje od onih 8 (staro)grčkih ili koznakoliko u afričkim i inim plemenima diljem planete. Oj-ha! (Autor je novinar i programski direktor NVO „WEST WAY“).
