Piše: Darko ŠUKOVIĆ
Kad (ako) se ta procedura okonča, ova će država, prvi put u istoriji, imati najmoćniju vojnu silu za ugovornog saveznika i garanta nepovredivosti granica. Još važnije, time Crna Gora, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, definitivno mijenja svoj civilizacijski predznak.
Veliki, istorijski zaokreti nikad ne idu lako. Pokazuje to i crnogorski slučaj. Intenzivna antizapadna manjina prihvatila je kao prirodno pravo Rusije njeno razbojničko miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore.
Veliki novac, nediplomatska retorika i, na koncu, priprema oružanih sukoba – tom je „gradacijom“ Moskva pokušala da odvrati zvaničnu Podgoricu od Alijanse.
Ohrabreni otvorenom podrškom Putinovih glasnogovornika i gabaritima Rusije, u antizapadni front uključili su se svi protivnici nezavisnosti, čak i „spavači“ od referenduma, za koje se vjerovalo da su se pomirili sa činjenicom da je Crna Gora međunarodno priznata država.
Iz ideološkog folklora i političke rutine iskočilo je ponašanje dijela tradicionalnih suverenista. Njihova platforma, lako čitljiva i kad su je pokušavali sakriti, počivala je na stanovištu da je modernu, evroatlantsku Crnu Goru moguće napraviti samo sa proruskim (prosrpskim), anti-Nato snagama!? Taj strateški nonsens natjerao je lidere SDP i URA da prećute sve brutalne nasrtaje Moskve na državu čiju nezavisnost smatraju svojim najvećim političkim kapitalom.
Radi opstanka teze o nespojivosti vladavine prava i aktuelne vlasti (čitaj DPS), „propustili“ su da izvuku najvažniju poruku iz „slučaja Marović“: ni partija, ni funkcija više nijesu garancija nedodirljivosti pred zakonom.
Ta su dva „previda“, međutim, bila neophodna da bi se „pohara resursa“ proglasila za jedinu stvarnu opasnost po državu, a pritisak Moskve bagatelisao ili predstavio kao fingiran. Ćutanje Krivokapića i Rakčevića na provokacije iz Kremlja bilo je uslov za njihovo faktičko akciono jedinstvo sa DF, pa i Ključem i Demokratama.
U neočembrlenovskom maniru ponašao se i Brisel, odnosno ono što je od EU ostalo nakon „breksita“. Njena tragično potkapacitetna birokratija pratila je, nijema i nemoćna, nasrtaje Kremlja na buduću članicu Unije! A, kad se oglašavala, uglavnom – bolje da nije!
Insistiranjem na brzom rasvjetljavanju planiranih terorističkih akcija na dan izbora (kao da je o međašima spor) i upozoravajućim natuknicama o komplikacijama što bi ih mogao izazvati trajan bojkot parlamenta, pojedini su se briselski zvaničnici legitimisali kao kolosalne neznalice prava i objektivni pomagači politike ovdašnjih Putinovih pulena.
Ukoliko Tramp, zaista, uspostavi partnerstvo sa Rusijom, radi zaustavljanja ekonomske ekspanzije Kine i borbe protiv radikalnih islamista, marginalizujući savezništvo sa Briselom, Evropska unija mogla bi postati tužna olupina jedne velike ideje. Ni „super država“, ni konfederacija, a sjutra ni – što je najvažnije – prostor na kojem se sporovi rješavaju bez oružja.
Veliki narodi i države, međutim, mogu sebi da dozvole „luksuz“ praznih istorijskih hodova.
Mali, poput crnogorskog, plaćaju ih preskupo – nestankom, obično definitivnim. Nije manje istina zato što je i paradoks – nema naroda koji je u tako velikom procentu ginuo za svoju država, niti naroda koji je u tako velikom procentu bio nelojalan domovini! Alibi je bio i ostao isti – odijum prema vlasti i gospodaru.
Zbivanja koja su kulminirala u 2016. pokazala su dramatičan manjak istorijske svijesti među Crnogorcima. Nakon deset godina nezavisnosti unionisti su na broju, suverenisti pocijepani, a, utisak je,većina omladine „u paketu“ je protiv vlasti i države. Izgleda kao da je udruženi poduhvat grupe partija i medija urodio plodom: je li postala činjenica njihova interpretacija da je korumpirana vlast = zarobljena država? Pa ih je, kao takve, legitimno rušiti svim sredstvima!?
Brižljivo je godinama stvaran i postao dominantan ambijent u kojem je svaki iskaz pripadanja ovoj državi žigosan kao neiskren, koristoljubiv čin! Izvorne suverenističke stranke pobjegle su sa identitetskih tema, vodeći se, rezultati pokazuju pogrešno odabranim, partijskim interesima, ne shvatajući da Crna Gora ne može opstati bez Crnogoraca.
Crnogoraca lojalnih Crnoj Gori barem onoliko koliko su joj lojalni manjinski narodi. U kulturi i obrazovanju, dva ključna identitetska resora, urađeno je mizerno malo, pa su vaspitni primat preuzele alternativne scene, podesne za jeftine podvale, tipa – velikosrpski podmladak pod firmom starih liberala.
Godina na izmaku pokazala je, međutim, kako Crna Gora, uprkos svemu, ima kapacitet da se suprotstavi. Snage sa vertikale Moskva-Beograd-Podgorica jesu zatresle temelj države i kao magnetna rezonanca pokazale sve njene slabosti... ali nijesu uspjele da je obrnu na istok. Objektivno, imajući u vidu držanje EU i SAD, to je čudo koje tek treba da bude objašnjeno. Jer, sve je očiglednije da jedino u Crnoj Gori „favorit(i)“ Moskve nijesu pobijedili na izborima.
No, tačnu dijagnozu i pravu terapiju urgentno ištu „tumor markeri“ koji su se na crnogorskom tkivu pokazali pod pritiskom Rusije. Kada se zabrinjavajućem procentu opsesivnih protivnika svake Crne Gore koja nije srpska (ruska, svejedno), dodaju bivši suverenisti koji ne mogu da podnesu nijednu Crnu Goru sa DPS na čelu i vjeruju da bi „državu za koju su se borili“ mogli dosanjati uz podršku DF, pramac bi lagano mogao zauzeti evroazijski kurs.
Kažem urgentno, jer je naredna godina 2017.... posljednja pred 2018. A, pod prigodno obilježavanje Podgoričke skupštine mogu se podvesti namrtvo različiti sadržaji.
Antena M
