Novinarka, filmska kritičarka i urednica „Objektiva“ - vodiča kroz film, TV i muziku, koji izlazi četvrtkom uz „Pobjedu“, Marija Ivanović, rođena je 1990. godine u Podgorici.
Diplomirala je 2012. godine na Fakultetu političkih nauka, na odsjeku Novinarstvo. Zaposlena je u redakciji kulture u „Pobjedi“, od septembra 2011.
U periodu od 2012. do 2013, radila je kao PR menadžer komapnije „KRUG - Communications and Media“. Od februara tekuće godine, uređuje „Objektiv“.
Za Portal Analitika otkriva da od kad zna za sebe, loše filmove shvata kao ličnu uvredu. Dodaje da se stanje pogoršalo kada je prije pet godina počela da piše filmske recenzije za „Pobjedu“. Kaže da joj je milije da upropasti loš film, nego 'ljeba da se najede. Zbog toga je često i pitaju - je li joj „omrčeni reditelj“ dirao koga iz kuće.
S druge strane, od dobrih filmova Marija može da živi danima. Zaboravlja da jede, diše i hoda dok ima zalihe Tarkovskog, Hanekea, Tara, Hodorovskog, Makavejeva, Zvjaginceva, Alena, Skorsezea, Gilića, Hercoga, Kitona, Petrovića, Tarantina, Tatija, Bergmana, Sorentina i tri Andersona. I, kako priznaje našim čitaocima - želi da tako zauvijek i ostane.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Dvadeset kila. :-)
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Besplatnu člansku karticu za jednu projekciju dnevno u „Sinepleksu“.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Ljenčarenje. Bila bih šampion u ovoj kategoriji, da imam kad. :-)
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- To što loše filmove smatram ličnom uvredom. I što sam Pavle Vuisić kad igram karata.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Smirenost da prihvate to što je bilo, što se dešava i što će biti. I kad me lažu da redovno čitaju „Objektiv“. :-)
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Zvala bi se kako bi se zvala, kako se nijedna druga ne zove, a igrala bi me Tilda Svinton. Zašto? Sigurno, ne zbog fizičke sličnosti. Ona je dobar izbor zbog toga što poprima oblik koji glumi. Mogla bi da igra čiviluk, pa valjda i mene.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Unutarkućno filmobrstilo koje ždere dugu.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Jelo na trpezi Hanibala Lektora.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Superbrzo čitanje. Nekad sam imala napade panike da neću pročitati sve dobre knjige na svijetu. Sad znam da ih neću pročitati, ali i dalje paničim - bojim se da će zadnja biti bezvrijedna.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Marlonom Brandom, na dan kada je snimao kultnu scenu u filmu „Last Tango in Paris“. Poslala bih u tri lijepe i Bernarda Bertolučija i puter i Mariju Šnajder, i pošla negdje da se napijem.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nerviram se jer je neko bitan umro u četvrtak i ne mogu da ga „ispratim“ na naslovnoj novog „Objektiva“.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Za zvučnike, Neil Young - „Like A Hurricane“. Za čitanje, Miladin Berić - „Tetovirana jesen“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Knjiga: „Gdje ptica pjeva najljepše“, Alehandra Hodorovskog.
Film: „The Eyes of My Mother“ (Nicolas Pesce, 2016). Mada mi je još u glavi „Swiss Army Man“ od prije nekoliko mjeseci. Nevjerovatno-neodoljivo-neopisivo bizaran film.
Svakodnevna predstava: moj retard od bijelog mačka koji padne na leđa svaki put kad se popne na drvo.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Sintra, pa Lisabon. Zbog jednog susreta sa Božom Koprivicom, zbog filma „Lisbon Story“ (Vim Venders, 1994), zbog Žozea Saramaga i Fernanda Pesoe, zbog jednog svetionika na goloj stijeni na kojoj bih sjedjela i pisala pisma dok prsti ne promrznu...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najmanje metlu, najviše pjesmu.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Mraku. Jedna permutacija slova u navedenoj riječi jeste moguća.
Čemu se uvijek obradujete?
- Kapriju u decembru. I jednodjelnoj igračkici iz Kinder jajeta. Da ako ove što se sastavljaju izumru više!
Da li za nečim žalite?
- Ne. Žaljenje je paraliza - srca i uma.
Bez čega ne možete?
- Bez čega se može.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Maji Bogojević, zbog kašnjenja. Dugujem joj recenziju serije „The Young Pope“ za naredni broj filmskog magazina „Camera Lucida“.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Jednog Rumuna da mi ugasi svjetlo svaki put kad legnem u krevet, pa moram opet da ustanem i pometem se dok dođem do prekidača. Da nikad više ne zakačim mali nožni prst o frižider. I beskonačno mnogo stvari koje imaju veze sa lisicama, kokosima i suncokretima. Dete debil, zar ne?
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Prženje palačinki. To su bile muke vaskolike. :-)
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Pretražujući gluposti na „Ali Expressu“.
Kako biste voljeli da umrete?
- Glupo. Talentovano glupo. Toliko da dobijem „Darvinovu nagradu“.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Odmara se od tebe i od svog imena“.
Priredila: A.POPOVIĆ
Foto: Srđan Ivanović, Privatna arhiva
