Tragedija koja je obilježila ovu godinu polako se rasvetljava, a kao glavni krivci označeni su posada, ali i uprava bolivijske firme LaMia zbog neprofesionalizma. Detalji istrage koja je u toku i dalje nisu poznati, a svoje viđenje ove katastrofe dao je i taj jedan od šest preživjelih, novinar Rafael Hensel. Veliki navijač Šapekoensea i reporter radija Oeste Kapital koji je pratio ekipu na prvi meč finala Kopa Sudamerikana protiv Atletiko Nasionala, prenio je svoje sjećanje na kobni let.
"Zovem se Rafael Hensel i prenijeću vam moja sjećanja kao sam preživio pad aviona sa Šapekoenseom. Te noći poginuo je 71 čovjek, a šest je preživjelo, među kojima sam i ja. Avantura je počela u Sao Paolu i nakon samo sat vremena leta stigli smo u Santa Kruz de la Sijera. Tamo smo čekali avion kojim je trebalo da letimo za Medeljin. Atmosfera je bila vesela, svečarska, svi smo bili tu, i igrači, stručni štab, uprava kluba, poslovni prjatelji, reporteri, novinari... Let iz Bolivije je bio normalan sve dok se nije začuo alarm za turbulencije. To je ujedno bio prvi i posljednji alarm i upozorenje koji smo čuli sve do kraja. Let je postao neobično dugačak, i počeli smo da pitamo posadu kada slijećemo. Odgovor je bio "za 10 minuta". I svaki put kada smo ih kasnije pitali, dobijali smo isti odgovor. S vremena na vrijeme svijetla bi se ugasila, a da nam niko nije rekao šta se dešava. Niti u jednom trenutku nam nisu rekli da nemamo goriva i da ćemo morati prinudno da sletimo. Nisam siguran koliko je vremena prošlo od kako su svijetla skroz nestala, pa do pada. Samo se sjećam da sam pogledao ulijevo, pošto sam bio u pretposljednjem redu sa desne strane aviona, i vidio domaćina leta koji se nije ni vezao. Upravo ta slika u mojoj glavi pokazuje kako ništa nismo znali, kako smo bili neobavještni i nesvjesni šta se dešava. Kada je u avionu konačno nestalo svijetla, nastala je grobna tišina. Zastrašujuće! Svi motori su prestali da rade. A onda je avion udario u zemlju. Imao sam sreće što sam se probudio kada su spasilačke ekipe prolazile blizu mene, pa sam ih dozvao. Bio sam drugi koga su spasli. Moje sjedište, u kojem sam i dalje bio, bilo je zaglavljeno između dva drveta, a dvije grane su mi držale nogu u zamci. Kada mi se povratila svijest vidio sam dvojicu kolega sa kojima sam sjedio u istom redu, Renana Anjolina i Đalmu Neta. Ja sam sjedio između njih i vjerovatno zbog toga preživio. Oni nisu imali sreće. Spasioci su imali velikih problema da me izvuku iz položaja u kojem sam se našao, i cijela akcija je, uz njihove nadljudske napore trajala čitavih 40 minuta. A pritom su uspjeli da me ne povrede. Svuda je bilo blata, kiše, vode. Bilo je nemoguće. Od kako sam se probudio, priseban sam i svega se sjećam. Po dolasku u bolnicu odmah sam tražio da zovem porodicu. Mnogo mi je značilo kada mi je 11-godišnji sin rekao da je znao da nisam mrtav zato što je to osjećao u srcu. Te riječi su mu ulile novu snagu. Čudom Božijim sam spasen da mogu da vam prenesem bol ove tragedije. Sada čekam da se vratim u Šapeko da nastavim oporavak i da se vratim normalnom životu. Uz Božiju pomoć 2017. će biti bolja od ove godine. Mada, ja ne smijem da se žalim pošto sam živ i sa svojom porodicom! Jedino me boli što nema momaka iz ekipe i mojih kolega. Ljudi su izginuli zbog loše procjene posade i to je strašno! Glasno ću poručiti da je ova tragedija ujedinila narod Kolumbije i Brazila zauvijek. A nadam se da će ujediniti i cio svijet, da tragedija Šapekoensea pokaže svim navijačima da smo svi braća i da među nama ne smije biti mržnje, tuča, ubistava. Nikako!"
Mozzartsport.com
