Prije nego što je krenuo da odgovara na postavljeno pitanje, Pećanin me podsjeća na čuvenu opasku starog cinika, ser Vinstona Čerčila, koji je, i na osnovu vlastitog iskustva, jednom rekao kako je novinarstvo sjajna profesija samo ako se napusti na vrijeme. Iako priznaje da mu je ,,odvikavanje od novinarstva palo teže nego odvikavanja od cigareta“, Pećanin tvrdi da je iz te ,,sjajne profesije“ trebalo da izađe mnogo ranije.
„Novinarstvo je odavno izgubilo i identitet i relevantnost“, kaže Senad Pećanin. „Sve je podređeno zaradi, do koje vlasnici medija dolaze različitim dilovima sa vlastima, sa tajkunima, sa kriminalcima, sa crkvom, sa ratnim zločincima... Ideal takvih vlasnika je - novinarstvo bez novinara. Dobri autori postali su teret poslodavcima: donose im glavobolju, postavljaju ,,suvišna“ pitanja, odbijaju da bespogovorno pišu ono što se od njih zahtijeva. Kvalitet, profesionalizam, autentični stil i nepotkupljivost danas su hendikep. E, u takvom novinarstvu nemam šta da tražim“.
POBJEDA: Crnogorski mediji su krajem prošle godine pisali o Vašem neuspjelom nastupu na Javnom servisu, televiziji koju, izgleda, kontroliše najmoćniji čovjek u Crnoj Gori, stanoviti Goran Đurović. Što se dogodilo?
PEĆANIN: U novembru 2015. bio sam pozvan da govorim o načinu na koji su crnogorski mediji pratili pokušaj opozicije da zauzme Skupštinu i da realizira državni udar. Čim sam rekao da podgoričke Vijesti o pomenutim događajima pišu na način na koji je devedesetih Miloševićeva Ekspres politika pisala o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i čim sam, objašnjavajući da većina ondašnjih aktera podržava namjeru Demokratskog fronta da silom osvoji vlast, spomenuo i Amfilohija Radovića, intervenirao je voditelj emisije, rekavši da mi ne može dozvoliti da govorim o ljudima koji nisu u studiju. „Čekajte, vi ste nas četvoricu večeras pozvali da govorimo isključivo o nama petorici prisutnih?!“, pitao sam šokiran. Nakon kraćeg ubjeđivanja, snimanje sam, naravno, napustio.
Navedena epizoda možda je najbolja ilustracija poražavajućeg stanja u kojem se danas nalaze mediji u našoj regiji. Praksa koju je demonstrirao taj nesrećni voditelj vrsta je apsurdnog, ali efikasnog cenzuriranja.
POBJEDA: Zašto ste Vijesti uporedili sa Ekspres politikom?
PEĆANIN: Zato što su, bez trunke i ljudskog i profesionalnog stida, te primitivne, nasilne, šovinističke i vulgarne demonstracije, predvođene Arkanovim mitropolitom Amfilohijem i četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, pokušali predstaviti kao demokratske i građanske. Za njih je to bio „obračun režima sa nedužnim građanima“. Ako su Dubrovčani, kako je devedesetih tvrdila Ekspres politika, na Stradunu sami palili gume, ako su Sarajlije same sebe granatirali, ako se u Srebrenici dogodio zločin, ali nad srpskim civilima, onda se, eto, i u Podgorici tih novembarskih dana događalo upravo ono što su tvrdile Vijesti. Poznajem mnogo novinara Vijesti, koji su, baš kao i ja, devedesetih promovirali ideje suprotne ovima koje promoviraju danas; zato se i pitam zašto su prihvatili ulogu koju igraju; zarad čega su obeščastili svoj pređašnji rad i uneredili novinarsku profesiju; zbog čega one koje su do juče nazivali fašistima danas pokušavaju predstaviti kao nekoga ko je u stanju ostvariti viziju prosperitetne, demokratske i slobodne Crne Gore; otkud to da autori Vijesti danas otvoreno, fašističkim jezikom prijete manjinskim narodima, a sve zbog njihovog odbijanja da naprave koaliciju sa onima koji su slavili i slave Radovana Karadžića i Ratka Mladića?! Ipak, najfrapantniji je strah crnogorske javnosti od Vijesti.
POBJEDA: Kakav strah?
PEĆANIN: Strah da ne budu targetirani. To je naročito vidljivo u manjinskim sredinama, u kojima ste nekada mogli naći najrevnosnije čitatelje i podržavatelje Vijesti i Monitora, medija koje manjine danas s pravom doživljavaju kao medijski Sedmi bataljon. Sa druge strane, nepravedno bi bilo ne spomenuti crnogorski Informer i Pink M, koji su, kao pandan Vijesti, na profesionalnom nivou jednako bijedni.
POBJEDA: Otkuda to da tako pažljivo pratite sve što se događa u Crnoj Gori?
PEĆANIN:Veoma sam vezan za Crnu Goru, za svoje Bijelo Polje, za Lim, za ,,Jedinstvo“. Moja Crna Gora...
POBJEDA: Negdje nakon NATO intervencije na SRJ, nas dvoje smo u Miločeru napravili intervju sa tadašnjim predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem i taj razgovor, objavljen u sarajevskim Danima, nije bio nimalo prijatan. Šta se promijenilo?
PEĆANIN: Promijenile su se okolnosti, istorijska perspektiva. Crnogorska nezavisnostkoju Đukanović personificira prvorazredni je događaj, koji će na pravi način biti valoriziran tek možda za trideset, pedeset ili za stotinu godina. Značaj nezavisne države Crne Gore danas prevazilazi njenu veličinu, ekonomsku moć i broj stanovnika. Dokaz je i to što se velika Rusija ozbiljno miješa u politička zbivanja u Crnoj Gori. Baš kao što se miješa i u Srbiji, u kojoj je postalo posve normalno to što, recimo, uoči formiranja svake nove vlade, premijeri Srbije – Ivica Dačić ili Aleksandar Vučić, svejedno – odlaze na iznenadne „ljekarske preglede“ u Moskvu, odakle se u Beograd vraćaju sa kompletnim sastavom svojih kabineta. Milo Đukanović tu vrstu ruske „pomoći“ nikada nije dozvolio.
Rusija svoju moć danas pokazuje brutalno i ogoljeno, čemu veoma doprinosi to što je konfiguracija sila na globalnoj sceni poremećena: tlo podrhtava i ne zna se u kakvom ćemo se svijetu probuditi. Naravno, dosta zavisi i od novog stanovnika Bijele kuće, za kojeg ne znamo da li će biti baš onakav kakvim se predstavljao tokom predizborne kampanje.
POBJEDA: Znači li to da bi se, uz pomoć Rusije, u Crnoj Gori mogli ponoviti neredi iz novembra 2015?
PEĆANIN: Prvo, da je u Crnoj Gori uspio zastrašujući scenario spreman16. oktobra 2016, čir bi pukao i pokuljao ne u Podgorici, Cetinju ili Nikšiću, nego upravo u mješovitim sredinama. Umjesto da izgovorim ono čega se plašim, ponovo vas upućujem na Ratkovićev Nevidbog.
POBJEDA: Ipak, čega se plašite?
PEĆANIN: Činjenice da se, na primjer, u javnim istupima Nebojše Medojevića prema manjinskim narodima, naročito prema Bošnjacima i muslimanima, danas prepoznaje šovinizam kakav se teško može naći čak i u rječniku Vojislava Šešelja. Da li je moguće da na taj fašizam ne reagiraju političari i mediji koji su svoje ime i ugled stekli devedesetih?! Otkuda, recimo, Žarko Rakčević u istom kolu sa šovinistima i četnicima? Otkud Ranko Krivokapić?
POBJEDA: Krivokapić ne čudi; ali, zaista, kako su se u tom četničkom kolu našli Žarko Rakčević, Branko Baletić, Branko Lukovac...?!
PEĆANIN: Očito su upali u zamku, pomislivši da bi, nakon političkog pada Mila Đukanovića, vlast u Crnoj Gori mogao preuzeti neko od njihovih, ne četnički vojvoda Mandić. A ne bi! Ili su možda povjerovali da bi četnike ipak nekako uspjeli presvući?
POBJEDA: Baš kao što je Zoran Đinđić vjerovao da će presvući Vojislava Koštunicu?
PEĆANIN:Odlična ilustracija zablude o kojoj govorim! Nažalost, ovdje ne smijemo isključiti ni one najprizemnije motive.
POBJEDA: Koje?
PEĆANIN: Vraćam se na medije koji su iznevjerili civilizacijske vrijednosti za koje su se zalagali devedesetih. Bojim se, dakle, da je odnos između Mila Đukanovića i Vijesti sličan odnosu Zorana Đinđića i B92. Moj prijatelj Veran Matić, pozivajući se na zasluge u obaranju Miloševićevog režima, od novih, petooktobarskih vlasti je za svoju televiziju tražio nacionalnu frekvenciju. „Za te zasluge možete dobiti orden, za frekvenciju se, baš kao i ostali emiteri, morate prijaviti na konkurs“, odgovorio mu je Zoran Đinđić. Iako su i Vijesti i Monitor zaslužili orden za doprinos nezavisnosti Crne Gore, od Mila Đukanovića nisu dobili dozvolu za unosni medijski - u suštini reketaški monopol - na crnogorskom medijskom tržištu. Gazde Vijesti Đukanoviću to nikada nisu oprostili. Od tog momenta postali su mnogo manje gadljivi u izboru biznis partnera: Đukanovića su zamijenili Borisom Tadićem i seharama srbijanskog Telekoma, dok danas i finansijera i budžet dijele sa Sputnjikom i Demokratskim frontom. Razumijem da su ti ljudi frustrirani Đukanovićem, da žele da mu vide leđa, ali ne razumijem da se u svojim finansijskim igrama barem ponekad ne prisjete velikog Mirka Kovača, koji je svojevremeno s pravom konstatovao da je Crna Gora možda jedina država u kojoj je opozicija gora od vlasti.
POBJEDA: Može li ta opozicija, pitala sam Vas, ponoviti nerede iz 2015?
PEĆANIN: Samo ako Zapad odluči da ostane pasivan. Govorim o Zapadu koji plaća danak vlastitoj spremnosti da okrene glavu pred fašizmom koji je devedesetih bio nahrupio u Bosnu i Hercegovinu. Rat u Bosni trajao je gotovo četiri godine, tijekom kojih se Evropa nije uspjela usaglasiti da u tom sukobu postoje dvije strane koje, ipak, nisu iste. Bio je to, nakon Drugog svjetskog rata, prvi veliki kolektivni moralni slom zapadne civilizacije na evropskom tlu. Zapad tu grešku ne bi smio ponoviti. (Opširnije u Pobjedi)
