A, pisano je u viteškim vremenima! U današnjim, nikakvim vremenima, kad ljudski obraz i riječ ič ne vrijede, jer stvarnim i virtuelnim prostorom haraju „botovi“ i skotovi bez imena i časti, možebitni nasljednik Marka Miljanova teško bi išta imao metnuti među korice.
Zloduh pokvarenosti širi se Crnom Gorom. Znam čovjeka koji je danas intimus sa licima koja su godinama, da prostite, javno urinirala po njegovom liku i djelu! Niko ko zeru drži do vlastitog dostojanstva ne bi podnio ni pomisao da se sliže sa liferantima bljuvotina uz koje su rasla njegova đeca i starili njegovi roditelji. A, on, ipak, jeste!
Da je „stokholmski sindrom“, razumio bih. Ali, nije. Nije ni, kobajagi, velika politika u kojoj popljuvani koristi pljuvače za ostvarenje svojih, pardon – državnih ciljeva. Znakovito je kad inteligentna osoba spadne na objašnjenje koje umre u trenutku kad je izgovoreno. Dubinska bi psihologija, ipak, u takvom alibiju mogla prepoznati potonje trzaje morala da se odupre agresiji političkog ida.
Sve, na žalost, govori da je taj unutrašnji glas pobune efikasno ućutkan. Kao što su njegovi partneri iz sjećanja obrisali trag o prvim milionima, tako je i on amneziji predao porijeklo svog donedavnog položaja. Pošto u sopstvenim glavama nijesu naišli na jači otpor zaboravu, frustrira ih što teže ide sa kolektivnim sjećanjem da su lansirani ispod istog, Đukanovićevog skuta.
Suština problema, međutim, nije u želji pojedinca ili novokomponovanog ortačkog društva da prepravi fakte iz jučerašnjice. Crna Gora prepuna je licemjera i konvertita, bijesnih na svakoga i sve što ih podsjeća na izvore nelagode, pa to samo po sebi ne bi bilo vrijedno analize. Analizu ište alhemija koja fanatika crnogorske nacionalne i državne samobitnosti pretvori u ciničnog pomagača nasrtaja na te vrijednosti!
Jer, od kada je, početkom godine, Rogozin poručio da će Crna Gora „zažaliti“ zbog ulaska u NATO, preko desetina mračnih poruka Železnjaka, Stepašina i zvaničnice ruskog MVP Marije Zaharove, do posljednje Rešetnjikovljeve prijetnje „krvoprolićem“ i „jurišem na parlament“, ponosni obnovitelj državnosti sve ih je junački otćutao! A, kad, jednom-dvaput, nije mogao izbjeći temu ruske diplomatske čizme u Crnoj Gori, zamijenio je teze i problem je prebacio na teren crnogorski slabosti! Otprilike – legitimna smo lovina, dok se ne demokratizujemo i učvrstimo vladavinu prava!?
Uz promjenu političke paradigme, ponoviću, išla je i promjena okruženja: medijski tajkuni, prva ruka prema kesi iz koje je „tetka“ Daka finansirao operaciju pretvorbe Crne Gore u demokratsku guberniju, politički lideri „srbadije barske“ i ushićenih fotografa instalirane crnogorske zastave na kontejneru... Zbutlani u trideset devet mandata sa kojima je Dritan Abazović otišao pred Vujanovića, da traži mandatara. Sve začinjeno podrškom spektakularnoj političkoj transformaciji, koja je izlivala po internet kanalizaciji, iz tastatura grupice psihopata sa debilnim „nikovima“.
Pljujem ja na pozorište, kome su takvi publika – rekla bi Karolina Nojber!
Ljudi često znaju potražiti spas u samoobmani. Ljepše je vjerovati da se država brani tako što se prenete iz petnaestogodišnjeg sna, na mekim dušecima vlasti, i zauzmete položaj ispred Buljarice i Kraljičine plaže, nego priznati da ste nesrećnik iz formacije kojom prijeti Rešetnjikov! I da vas je do te tačke dovela nesposobnost da se prizna politički poraz, povrijeđena sujeta i ambicija koja se otrgla kontroli. Nema više smokvinog lista kojim se ta sramota može sakriti.
Onima koji nijesu htjeli da skretanje na stazu Andrije Radovića, javno promovišu kao genijalnu državničku agendu, prikačena je etiketa izdajnika (...svoje 'izdaje')! I zaštitnika blaga DPS-ovih tajkuna! Sticanog tokom decenije i po zajedničkog vladanja Crnom Gorom! Treba, uistinu, doživjeti moralnu kataklizmu pa napisati takve baljezgarije. I još ih podmetnuti na potpis ambicioznom junoši iz Kolašina, političkom vunderkindu koji je, zamislite, čitao moje tekstove još kao osnovac!
Doduše, B.Z. mi je, koliko sam ga zapamtio iz kampanje, djelovao kao dečko koji obećava. Na žalost, nije jedini koga je lider partije iskoristio kao „pozajmljeno ime“ i ugasio mu karijeru prije nego je počela. Pretvorio je u autoput iz ničega u ništa - što bi rekao Adižes! Za razliku od karijere njegovog pretpostavljenog, koja se iz nečega relativno velikoga, strmoglavila u apsolutno veliko – ništa!
Antena M
