Kao klinac znao sam satima da vrtim kaleidoskop i piljim u njega. Oduševljavala me magija volšebnog nastajanja bezbrojnih mozaičkih šarenih slika, koje su sve bile simetrične i slične, a ipak različite. Magija je nestala kada sam otvorio kartonski cilindar i vidio da svu tu magiju proizvodi tuce obojenih komadića stakla i perli i tri pod uglom postavljena ogledala. Volio bih da nisam došao do te spoznaje jer više nikad nisam piljio u kaleidoskop. Već neko vrijeme, prateći u medijima političku situaciju, doživljavam flešbekove na kaleidoskopske slike. Stalno mi se priviđa politički mozaik u šarenim, nikad istim, a u isto vrijeme nikad različitim slikama. Odvajaju se frakcije da bi se spajale u koalicije, koje se opet u čas prospu u bezbroj staklića i sve mijenja boju, kompoziciju i strukturu iz jednog jedinog razloga - da bi sve ostalo isto i trajalo.
Kad otvorite ovaj naš politički kaleidoskop, vidjećete da sve to nastaje od dva tuceta šarenih stranačkih kadrovskih staklića i medija kao društvenih ogledala. Kadrovski staklići svojim bojama stvaraju privid nekih ideja i stremljenja, a mediji kao iskrivljena ogledala dodaju utisak složenosti grandioznosti i važnosti. Stvar je inače prosta, nekoliko alavih političkih klanova se bore za pravo na pljačku i otimačinu. I inače se mnogo komplikuje i mistifikuje oko države. Država je samo kodifikovano društvo i društveni odnosi, pri čemu jedan dio društva treba imati u rukama silu radi prisiljavanja na poštovanje Zakona. Društvo ne počiva na sili nego na moralu i osjećanju zajedništva. Ono što je najkomplikovanije i najteže kod države je projektovanje i ostvarenje njene budućnosti.
Trajanje je jedna od osnovnih svrha države i društva, to je preduslov opstanka. Mi smo, naravno, oslobođeni tih problema trajanja. Mislimo najduže godinu unaprijed do sljedećeg budžeta. Svrha vladanja je da se naplasti klika jer niko niti vjeruje niti razmišlja o zajedništvu i budućnosti. Tako razmišljaju i glasači. Nema tu principa i ideja, prišljamče se onome ko ima šanse za vlast jer inače nema „benefita“, kako se sada plijen zove. I zato ne postoje ozbiljne stranke sa razvojnim programima i zato su sve ideje opterećene ili rigidnim atavizmima ili lopovskim prosperitetskim fantazmagorijama.
E sad: mediji bi tu trebali da odigraju ulogu informatora i emancipatora, kako bi društvo shvatilo problem i zaustavilo ovu destrukciju. Međutim, nedovoljno su pismeni za tu misiju, a i „oni su samo ljudi od krvi i mesa i oni imaju dušu“. Ova sintagma u znacima navoda znači da i na njih treba računati u koruptivnim tokovima. Za sada su izborili ukidanje klevete pa laju na zvijezde. Tako shvaćena, to je sloboda dvorske lude, a ne sloboda govora. I umjesto da stave kapice sa praporcima, oni podržavaju i proizvode stranke „i luda bez straha ujeda i bode, i ima svoj ludi osjećaj slobode“. Nečuven je način na koji je ta medijska klatež, taj nepristojni, nedoučeni i polupismeni novinarluk napao Specijalnog državnog tužioca zbog odlučne akcije u sprečavanju oružanih intervencija u izborna posla.
Za ime Božije, ko se usuđuje da zaustavi glavnog oglašivača kod naših ekskluzivnih vlasnika istine i glavnog ideologa kod vlasnika medijske časti i čojstva? Da bi se postalo Specijalni državni tužilac morate završiti fakultet, položiti pravosudni ispit, imati bar 20, 30 godina besprekorne prakse i dokazan ljudski i stručni integritet. Da ne podsjećam na nezavisnost i nedodirljivost tužilaštva. Do izbornog dana, kleli ste se u njega, pa ga čak i neukusno glorifikovali. On vam je svojim istragama i procesima dao glavne izborne adute protiv vladajuće stranke. I onda jedan dan počne vika i psovačina.
E, pa slušaj sada medijska kukavelji: kada govori Vrhovni državni tužilac, Specijalni državni tužilac, sudije Vrhovnog i Ustavnog suda, to govori pravda i to se prihvata sa poštovanjem, sve dok ih ne smijenimo. U pravosudnom sistemu postoje ljudi koji su zaduženi i osposobljeni i obrazovani da brane optužene i osporavaju optužnice, tako da vašemu mastiljarenju tu nema mjesta. Osim prava na nekažnjivu klevetu, na čije konzumiranje su se već navikli, umišljeni vlasnici istine nedavno gromopucatelno inaugurisaše još jedno svoje ubitačno pravo, pravo na sumnju. OK. Sumnja nije ništa strašno. Prljavi Hari bi za sumnju vjerovatno rekao isto što i za mišljenje - ,,da je sumnja kao dupe i da je svak ima“. S tom razlikom da sumnja i nije mišljenje i u stvari ona dođe kao pobuda na razmišljanje i stvaranje mišljenja. Dekart nije rekao „Suspitio ergo sum“ nego „Cogito ergo sum“. Sumnja je sasvim pristojna dok operiše u okviru naše svijesti, ali u komunikaciju sa drugim ljudima može da izađe samo kao argumentovana i promišljena sumnja. U protivnom, postaje uvreda i prekršaj. Sumnjati je zdravo, a sumnjičiti bolesno. Naročito u teškim i opasnim trenucima za opstanak države.
Pobjeda
