Ističe da je Srbima u BiH, koji prema njegovoj analizi sačinjavaju 31 odsto države, uskraćeno pravo na svoju državu, dok Albancima koji čine 14 odsto stanovništva u Srbiji, SAD i zapadna Evropa žure da im priznaju državnost.
Dakle, zaključuje Fares, isto pravo na samoopredeljenje treba dati i Srbima u BiH, jer bi to pružilo priliku za opšte pomirnje na Balkanu.
Fares ističe da Srbi imaju poseban problem - da se nose sa islamskim težnjama i da će pomaganje formiranju muslimanske države u Evropi dovesti do jačanja Al-kaide i džihadističkog pogleda na svijet.
Fares je tada upozoravao da Vašington i Brisel moraju biti mudri i razmisliti o implikacijama, ukoliko lokalne vlasti na Kosovu proglase nezavisnost. Tada je naveo da se pravo na samoopredjeljenje za narode koji sebe smatraju posebnom etničkom grupom priznaje i treba uvijek priznavati, ali da predhodno moraju biti ispunjena dva uslova: da se ne nanosi šteta drugima i da se to pravo ne zloupotrijebi u ime totalitarnih ideologija.
Kada je u pitanju raspad bivše Jugoslavije, Fares je naveo da je Srbima u Hrvatskoj i BiH nanesena nepravda. Međunarodna zajednica predvođena SAD i zapadnom Evropom odmah je priznala pravo na otcjepljenje dvije republike, ali je istovremeno bila protiv prava na samoopredjeljenje Srba u oviru novopriznatih država. I nikada nisu odgovorili na pitanje:
Zašto Hrvati i Muslimani mogu da se otcijepe od Jugoslavije, a Srbi ne mogu da primjene isto pravo u odnosu na Hrvatsku i Bosnu?
Albanci, kaže Fares, jesu većina u pokrajini na koju polažu pravo, ali su to i Srbi u Republici na koju polažu pravo u Bosni. Dakle, prema fundamentalnom principu jednakog tretmana, ako se Albancima da pravo na samoopredkeljenje, ista prava treba dati i Srbima u Bosni.
Fares se u svoj analizi pita, zašto se čini da se SAD automatski stavljaju na jednu stranu protiv jedne određene grupe bez obzira na njene argumente? U Bosni se, naglašava, Srbima uskraćuje pravo da se odvoje od bosanskih muslimana, a na Kosovu se Srbi prisiljavaju da prihvate separaciju albanskih muslimana.
Srbi imaju poseban problem, oni se nose sa "islamskim težnjama". Izjave koje su davali američki parlamentarci tvrdeći da bi pomaganje u formiranju muslimanske države u Evropi moglo poslati pozitivnu poruku muslimanskom svetu i poslužiti američkom ratu protiv terora tome služe. Ova čudna logika, prognozirao je tada Fares, umjesto da oslabi džihadistički pogled na svijet, samo će ojačati Al Kaidu i sličan soj.
Povezivati podjele i raspad zemalja sa američkim uspjehom u prikupljanju muslimanske diplomatske podrške može biti veoma štetno drugdje u svijetu.
Fares je te 2007. godine upozorio da SAD i Evropa mora izbjeći greške na Kosovu, koje prisiljivaju Srbiju da prihvati teritorijalni gubitak bez preoblikovanja čitavog mirovnog procesa u bivšoj Jugoslaviji. Uspjeh bi bio moguć, ako bi se samoopredjeljenje Albanaca na Kosovu izjednačilo sa samoopredjeljenjem Srba u Bosni.
Pružiti jednaka prava za obje zajednice, od najveće moguće autonomije do potencijalne nezavisnosti, na bazi pregovora i uzajamnog referenduma. Ako Albanci postignu državnost, trebaju i bosanski Srbi.
Fares je tada smatrao da SAD i Rusija trebaju postići sporazum o Balkanu. Sporazum su po njemu trebale potpisati i BiH, Srbija, Hrvatska i nove autonomne teritorije za savez protiv džihadističkih terorista i zabraniti pristup mrežama selefija i homeinovaca u ove dvije zemlje.
