Profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Dejan Jović, kazao je da se spoljnopolitički kurs SAD-a prema Crnoj Gori neće promijeniti dolaskom Donalda Trampa na mjesto američkog predsjednika, te da će za našu državu izuzetno važno pitanje biti budućnost odnosa Amerike i Rusije.
„Ako odnosi te dvije države bude više prijateljski, to bi moglo da ima pozitivne posljedice po Crnu Goru“, istakao je Jović u intervjuu Portalu Analitika.
On poručuje da region ne treba da zanimaju unutrašnji odnosi u Americi, već je, naglašava, najvažnije da novi predsjednik SAD-a prema zemljama Zapadnog Balkana vodi politiku prijateljstva i mira.
ANALITIKA: Koje su, po Vašem mišljenju, presudne okolnosti koje su dovele do pobjede Donalda Trampa, odnosno poraza Hilari Klinton na predsjedničkim izborima u Americi?
JOVIĆ: Treba gledati malo dublje na to kako birači donose odluke. Postoji jedna opasnost kod mojih kolega iz društvenih nauka i onih koji se bave ispitivanjima javnog mnjenja, a to je da uvijek traže neke racionalne razloge. Pretpostavljaju da ljudi točno znaju zbog čega glasaju za nekog, odnosno zašto ne glasaju za nekog drugog. To je samo djelimice točno. Velik broj ljudi zapravo glasa po principu identiteta: ako je netko ʼnašʼ – glasamo za njega bez obzira kakav je; ako je netko ʼnjihovʼ – nećemo nikako za njega, bez obzira što govori.
Drugo, ljudi više glasaju po emotivnoj logici: sviđa mi se/ne sviđa mi se, dosadan je/zanimljiv je. U cijelom izbornom procesu u Americi, koji liči na veliki spektakl, taj aspekt iracionalnog bio je jako važan. Ljudi ne čitaju političke i ekonomske programe – nije ih briga. Danas možete pobijediti na izborima a da zapravo uopće nemate nikakav program, samo ako uspješno napravite spektakl i pokažete da je ovaj drugi velika prijetnja, a da ste vi ipak ʼnašʼ. To je bio jedan od razloga zbog kojih je Tramp uspio dobiti više glasova nego što je itko očekivao.
ANALITIKA: Mnogi u SAD-u vjeruju da je odluka Hilari Klinton da ne izabere Bernija Sandersa za potpredsjedničkog kandidata značajno umanjila entuzijazam, prije svega mlađih birača željnih promjena. Da li je?
JOVIĆ: Mislim da je to imalo ulogu. Smatram čak da je Sanders imao veće šanse protiv Trampa, zbog toga što je i on, na neki način, novi kandidat. Gledajte, pogrešno je reći da je Tramp nepoznat Americi i da je neki antisistemski čovjek. On nema političko iskustvo, ali jedan od najbogatijih Amerikanaca sigurno nije antisistemski čovjek. Osim toga, neko ko je šoumen – voditelj emisije ʼPripravnikʼ – poznat je ljudima. Nisu oni glasali za nepoznatog čovjeka koji je došao s burze za zapošljavanje ili iz inozemstva, kao što je u Hrvatskoj za premijera došao netko koga nitko nikad nije čuo i vidio. Sanders bi, ipak, dao dimenziju nečeg novog.
Problem s Hilari Klinton je dijelom u tome što je ona od 1992. do danas uvijek u Bijeloj kući ili oko nje: kao supruga, senatorica i državna sekretarka. Tu postoji dug kontinuitet i onda je dio birača glasao za bilo koga tko je protiv nje. Tog efekta ne bi bilo kod Sandersa.
ANALITIKA: Previše se ovih dana pričalo o „kraju demokratije“ s dolaskom Trampa na predsjedničku funkciju. Vi ste, neposredno nakon izbora, na televiziji N1 kazali da se protivite takvim i sličnim ocjenama. Pojasnite?
JOVIĆ: Razumijem ljude koji su jako podržavali Hilari Klinton i koji se plaše Trampa – sigurno imaju dobrih razloga za to. Možda su bili emotivni u tom trenutku i nisu racionalno i odmaknuto analizirali sam događaj, ali bilo bi previše reći da je izbor Trampa kraj demokratije ili kraj Amerike i njene moći u svijetu.
Trabamo vodit računa kad pominjemo demokratiju, jer je mi idealiziramo. Smatramo da je rješenje za sve probleme i da je gotovo bez mana, a demokratsko odlučivanje zapravo nosi sa sobom prilično velike rizike. Imali smo 1991. i 1992. na Balkanu situaciju s tim referendumima, koji su možda bili demokratski, ali su direktno vodili u daljnji sukob; u krajnjoj liniji, nisu bili suviše pametna odluka. Ako ljudima dajete pravo glasa, ne znači da će donijeti pametnu odluku. Čini mi se da je to što dobivamo neočekivane rezultate – Bregzit, Tramp, referendum u Mađarskoj – tipičan izraz demokratske volje građana.
ANALITIKA: U kojoj mjeri će Tramp revidirati predizborne stavove? Sa zvaničnog sajta novoizabranog predsjednika već su uklonjene izjave o planovima da se muslimanima zabrani ulazak u SAD. Bilo je tu, sjetimo se, raznih obećanja, počevši od podizanja zidova, raskida trgovinskih sporazuma, hapšenja Hilari Klinton...
JOVIĆ: Kad bi Tramp bio izabran za diktatora SAD-a, onda bi vrlo jednostavno mogao sve to da obavi. Ali, Amerika je jedan konsolidovani demokratski i birokratski – u najboljem smislu riječi birokratija – sistem u kome nijedan pojedinac, pa ni predsjednik, ne može sve ono što hoće i vrlo brzo se suočava s otporima i ograničenjima funkcije predsjednika.
Obama je obećavao svašta: završiće sve ratove, zatvoriće Gvantanamo, promijeniće rasne odnose, povećati jednakost... Ljudi su ga zbog toga izabrali. Obećao je nešto što do tada nisu vidjeli. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da čak ni američki predsjednik zapravo ne može zanemariti sistem. Istorijski gledano, češća je situacija u kojoj sistem zapravo onemogući predsjednika ili ga potpuno izbaci iz sedla. Kad je Nikson htio da napravi radikalne zahvate u vanjskoj politici – prijateljstvo s Kinom i dobre odnose s Rusijom – sistem se pobunio protiv njega.
Ne kažem da Tramp neće moći ništa da napravi. Oblikovaće sistem, ima veliku moć jer kontroliše parlament, a sada će imati mogućnost da imenuje vrhovne suce. Dakle, ima veliki uticaj na javnost, ali neće uspjeti sve ono što je obećao. Najradikalnije ideje sasvim sigurno neće uspjeti napraviti. Prilagodiće se samom uredu. Svaki čovjek daje identitet funkciji na kojoj je, a vrijedi i obrnuto – da funkcija oblikuje čovjeka koji je preuzme.
ANALITIKA: Da li bi onda sistem mogao da se pobuni protiv Trampa ako pokuša da napravi spoljopolitičke zaokrete koje je najavljivao? Tu, prije svega, mislim na približavanje Rusiji i smanjenje politike intervencionizma.
JOVIĆ: Pa gledajte, ne znam za to konkretno pitanje. Meni se čak čini da veliki dio establišmenta u SAD-u, takozvana duboka država – ona država koja traje uvijek, a predsjednici dolaze i prolaze – ima interesa da se ne zaoštravaju odnosi s Rusijom i da se ne interveniše u drugim zemljama radi promjene režima ili nekakvih idealističkih ciljeva. Nikad nisam bio siguran da je Tramp protvinik američke duboke države, odnosno establišmenta. Čini mi se, kažem, da u tom establišmentu velikom broju ljudi više odgovara izolacionistička politika, politika okrenuta prema nekom dogovoru s Rusijom, koja bi bila usmjerena na nekoliko neprijatelja u svijetu. Prije svega na Islamsku državu i terorizam. Osim toga, vidjeli ste kako se FBI ponio – upleo se u izbornu utakmicu. Prvo je izgledalo da se upleo protiv Klinton, a onda je izgledalo da se upleo protiv Trampa. A zapravo je dao do znanja da je tu, da je ozbiljan, moćan i da o njemu treba voditi računa. Nije tu samo FBI, već je on simbol trajne birokratske države koja je zapravo sistem.
ANALITIKA: Zbog rastuće kineske ekspanzije u posljednje vrijeme se često vode rasprave o budućim odnosima te države sa SAD-om. Kakva će biti američka spoljna politika prema Kini, ako uzmemo u obzir činjenicu da Tramp nije birao riječi za Kineze u kampanji, govoreći čak da „Kina ekonomski siluje Ameriku“?
JOVIĆ: S jedne strane, naravno, to su bile neprijatne izjave za Kinu i nagovještavaju neke otvorene probleme i tenzije između dviju zemlja. S druge strane, Kina vidi da je Amerika shvata veoma ozbiljno. Činjenica da se Amerika više osvrće na Kinu nego što se osvrće na druge, zapravo podiže status Kine i njenu moć. Ako vas Amerika primijećuje kao ozbiljnu opasnost ili partnera, to vam samo po sebi daje važnost. Za Kinu nije nužno negativno to da SAD puno govore o njoj; to je uzdiže na razinu – ako ne svjetske – onda svakako jedne od najvažnijih sila.
ANALITIKA: Odnosi Amerike i Rusije su pitanje koje, složićete se, najviše zaokuplja i domaću i međunarodnu javnost. Tramp je tokom kampanje više puta izrazio želju za zbližavanjem dvije države, Putin je blagonaklono gledao na njegove poruke i čak mu je među prvima čestitao pobjedu. Mogu li se smanjiti ove, gotovo hladnoratovske tenzije između dvije sile?
JOVIĆ: Nadam se da mogu. Amerika kao da u zadnjih 25 godina nije do kraja shvatila da je Hladni rat gotov. Rusi su to, na neki način, shvatili silom prilika zato što su se morali povući iz Evrope i raspustiti Varšavski pakt. Jedan norveški politolog kaže: ʼSjećam se kad je Rusija bila velika sila. Imala je tenkove u Berlinu, a danas ih ima na Krimuʼ. Kad pogledate iz te perspektive, Rusija je jako oslabila u zadnjih 25 godina. Amerika nije shvatila da više nema potrebe za tom antiruskom retorikom i širenjem NATO-a na način koji možda nije bio prijatan za samu Rusiju i koji je, opet na neki način, bio opasan po NATO. Ako vi primite neku zemlju u NATO, dajete joj obećanje da ćete je štititi. Kako ćete štititi baltičke države ako vam je Rusija neprijatelj?
Ako dođe do relaksacije odnosa između Rusije i Amerike, to će biti vrlo dobra stvar. Osim toga, pomoći će prije svega odnosima na Zapadnom Balkanu, Istočnoj Evropi i onim zemljama koje nisu ni u EU, ni pod ruskim kišobranom, nego negdje između. Nadam se da će se stvari razvijati tako da Rusija i Amerika više neće biti protivnici i da će to pomoći stabilizaciji odnosa u regionu.
ANALITIKA: Kako će pomoći?
JOVIĆ: Za stabilizaciju odnosa na Zapadnom Balkanu naročito je važno da vidimo što će biti s proširenjem EU. Čini mi se, nažalost, da u Evropi nema prevelikog entuzijazma za brzim proširenjem na cio Zapadni Balkan. Jedino rješenje bi, po mom mišljenju, bilo brzo priključivanje EU svih zemalja Zapadnog Balkana, odjednom; to bi bilo rješenje koje bi doprinijelo stabilizaciji. Budući da toga nema i da nema nikakve namjere da će EU to učiniti, važno je vidjeti koje su alternative. Alternative su da se napravi neka vrsta ravnoteže moći između velikih aktera koji se pojavljuju na Balkanu – EU, SAD-a, Rusije i Turske i da se posebno za neke zemlje, na primjer BiH, pokuša napraviti sporazum o uspostavljanju ravnoteže snaga. Dakle, da se ne stvaraju dodatne napetosti, da se ne vode takozvani proksi ratovi i proksi sukobi, da jedan dio BiH ne bi bio na strani Rusije, drugi na strani Turske, a treći na strani Amerike. Treba napraviti relaksiranu atmosferu u kojoj bi bio uspostavljen dugotrajni mir. Znači, ili EU ili ravnoteža moći; i jedno i drugo je u redu. Ono što je opasno za naš region je da nema nikakvog dogovora: niti proširenja EU, niti dogovora tih velikih sila.
ANALITIKA: Trampova pobjeda je prilično euforično dočekana na Zapadnom Balkanu. Hoće li biti promjena u politici SAD-a prema regionu?
JOVIĆ: Nadam se da će Balkan ostati marginalna tema američke vanjske politike, zato što postaje velika tema samo kad su ovdje neki veliki neredi i sukobi. U tom smislu, nije loše da smo malo izvan tog fokusa.
Mislim da mi prije svega trebamo gledati ka Briselu koji pravi veliku grešku. Ne koristi šansu koju sad ima, a koju možda neće imati za deset godina – da proširi EU što je prije moguće i da omogući ovim zemljama da definitivno postanu dio Zapada, ako je za to zainteresiran. Čini mi se da je dobro da velike sile ne budu baš prisutne ovdje. Ali, ako su prisutne, puno je bolje da međusobno nisu konfrontirane i da vode politiku partnerstva, a ne međusobnog sukobljavanja preko drugih.
ANALITIKA: Šta je bolje za Zapadni Balkan – Tramp na čelu SAD-a ili pak Hilari Klinton?
JOVIĆ: I jedno i drugo bi moglo imati pozitivne i negativne posljedice. Da je Hilari Klinton pobijedila, možda bi pokrenula neke inicijative koje bi bile progresivne. Ne mislim da su i jedno i drugo neprijatelji Zapadnog Balkana i da priželjkuju tenzije ovdje. Međutim, svjestan sam da na Zapadnom Balkanu imaju različitu simboličku težinu. Zbog veze Hilari s Bilom Klintonom i zbog svega što je Amerika radila za vrijeme njegovog mandata, veliki broj ljudi je – naročito u Srbiji i Republici Srpskoj – izrazito negativno raspoložen prema njoj. Po istoj toj logici je priželjkivao, možda čak i bio vrlo zadovoljan – pobjedom Trampa; obrnuto je kod Bošnjaka i Albanaca.
Možda bismo se trebali malo udaljiti od tih zamišljanja šta je Hilari, a šta Tramp i krenuti malo realistički gledati na stvari. To nije naša bitka, niti su to naši predsjednici, niti nas u krajnjoj liniji treba mnogo da brine što će se dešavati u SAD-u između njih.
ANALITIKA: Pomenuli ste na početku razgovora Bregzit. Imaju li Trampova pobjeda i Bregzit nešto zajedničko? Šta nam govore ta dva iznenađujuća rezultata?
JOVIĆ: Ideja koja je bila promovirana nakon kraja Hladnog rata – prije svega u Evropi, a dijelom i u Americi – je da nema drugog, a kamoli trećeg puta. Dakle, da postoji samo jedna jedina mogućnost, a to je da sve zemlje trebaju ući u EU i NATO. Ta ideja da nema alternative je problematična, jer vi ne možete istovremeno tvrditi da je došlo doba slobode, a da nema alterantive. Sloboda je mogućnost biranja između dviju mogućnosti. Ljudi željni slobode sad traže alternative, traže neku drugu varijantu. Oni mogu ekperimentirati na vlastitu štetu. Rekao sam već da mogu donijeti odluke koje nisu baš najpametnije. Ali, mislim da su i Bregzit i Trampova pobjeda izraz toga da ljudi ne žele prihvatiti da nema alternative. U tom smislu, alternative dolaze i s ljevice i s desnice. Imali ste u Grčkoj Sirizu; glasali su za nju, ona nije uspjela i onda će ljudi birati nekog drugog. Mislim da će isto biti i s Trampom kad vide da on ne može ostvariti šta je obećao. Najgora je situacija u kojoj ljudi imaju osjećaj da moraju raditi kako je netko izvna rekao i kako nemaju mogućnost da promijene taj smjer. To je glavna pouka ova dva događaja.
ANALITIKA: Može li onda Trampova pobjeda biti neka vrsta otrježnjenja za Amerikance?
JOVIĆ: Isto se dogodilo kad je Obama izabran: Amerikanci su bili vrlo entuzijastični, smatrali su da je to početak nekog novog svijeta, neka nova mogućnost. S druge strane, bilo je dosta nezadovoljnih. Vidjeli smo otpore koji su išli prema njemu kako bi ga zaustavili u bilo kakvim ozbiljnijim reformama. Sad će se to nastaviti, samo s drugim predznakom. Amerika je vrlo podijeljeno društvo. Uostalom, svaka demokratska zemlja je podijeljena. Rezultati izbora su tijesni, a samo se u diktaturama sve završava s 90 prema 10 odsto.
Nikola DRAGAŠ
Foto: Tanjug/Marko Đoković; vijesti.hrt.hr; dnevnik.hr; Igor Pavićević; N1
